U 81. godini preminuo književnik i akademik Nedjeljko Fabrio

Fabrio je rođen u Splitu 1937. godine, a Hrvatski jezik i
južnoslavenske književnosti te talijanski jezik i književnost diplomirao je
1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Radio u riječkim kulturnim ustanovama, Narodnom
sveučilištu, časopisu Riječka revija, HNK-u Ivana pl. Zajca, mjesečniku Kamov,
a od početka 1970-ih živi i djeluje u Zagrebu (urednik Dramskoga programa
Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske umjetnosti).

Nedjeljko Fabrio redoviti je član HAZU-a, bio je predsjednik
Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine, te je dobitnik državne  Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo
2007. godine.

Fabrio se u hrvatskoj književnosti najprije javio kao
pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac.
U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava povezivanje povijesnih tema i
suvremenih iskustava, najčešće u obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i
svjetovne ili duhovne vlasti (‘Reformatori’, 1967.; ‘Admiral Kristof Kolumbo’,
1968.; ‘Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?’, 1969.;
‘Meštar’, 1970.; ‘Kralj je pospan’, 1971.; ‘Magnificat’, 1978.).

Njegov se novelistički postupak (‘Partite za prozu’, 1966.;
‘Labilni položaj’,1969.; ‘Lavlja usta’, 1978.; ‘Izabrane pripovijetke’, 1990.)
temelji na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju oblikom i vještom
fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama.

Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana.
Romani ‘Vježbanje života’ (1985.) i ‘Berenikina kosa’ (1989.) pripadaju
odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije i hibridne su strukture
u kojima se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskoga (genealoškog)
romana te romana o sazrijevanju.

U romanu ‘Smrt Vronskog’ (1994.) Fabrio također tipično
postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman
‘Triemeron’ (2002.), određen kao »treći dio Jadranske duologije«, pretiskan je
2005. s ‘Vježbanjem života’ i ‘Berenikinom kosom’ pod skupnim nazivom
‘Jadranska trilogija’.

Središnji su predmet
Fabrijeve književnopovijesne, književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti
hrvatsko-talijanski dodiri. Zanima se temama iz povijesti talijanske
književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza, S. Slataper) koji su
podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz hrvatski prostor, fenomenom
tršćanske književnosti te njezinim vezama sa slavenskim svijetom (‘Apeninski
eseji’, 1969.; ‘Štavljenje štiva’., 1977.).

Fabrio je adaptirao i
niz proznih djela za kazalište i televiziju, priredio antologiju talijanske
pripovijetke ‘Posljednji dio puta’ (1984.), prevodio djela C. Goldonija, L.
Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a objavio i
nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim, općekulturnim, kaz.ališnim i
glazbenim temama (‘Odora Talije’, 1963.; ‘Kazalištarije’, 1987.;  ‘Koncert za pero i život’, 1997.; ‘Maestro i
njegov šegrt’, 1997.; ‘Ruža vjetrova: sjeverojadranski i drugi eseji’, 2003.;
‘Orfejeva djeca’, 2008.).