U četiri oka sa Kristinom Posilović

Oni koji za Kristinu još nisu čuli, krajnje je vrijeme da čuju! Sa
našom profesoricom Posilović uspjeli smo malo popričati te nam je u razgovoru
otkrila zašto baš poezija kao njezina ljubav, što misli o studentskom životu u
Rijeci i bolonjskom načinu studiranja, te mnogo drugih zanimljivih stvari.

 

Y:
Kada i zašto ste se počeli baviti poezijom?

Kristina: Veoma rano, još u srednjoškolskim
danima. No ozbiljno sam se počela baviti 2001. godine, dakle na
fakultetu. A zašto poezija? Više mi je stalo do poezije. Proza zahtjeva više
vremena i discipline, no to ne znači da se jednoga dana neću okušati i u tome.

Y:
Možete li nam reći par riječi o vašim zbirkama?

Kristina: Moja prva zbirka poezije „Agara“
izašla je 2005.godine. U njoj su većinom prevladavali biblijsko-mistični
motivi. U svojoj sam drugoj zbirci već više eksperimentirala poezijom. Za svoju
posljednju zbirku, „Canto Azzurro“, mogu reći da je moja najzaokruženija zbirka
što se mojeg dosadašnjeg pisanja tiče.

Y:
Što za vas predstavlja poezija?

Kristina: Puno toga. Kao prvo, pisanje je za mene
posao. Kad ne radim ništa drugo, razmišljam što i kako napisati. S druge
strane, poezija je nešto s čime se ja bavim u svoje slobodno vrijeme. A
s treće strane…pa valjda mi to ide, to volim i zato se njome bavim.

Y:
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje pjesme?

Kristina: Svugdje! Ujutro kad se probudim,
kad se družim i pričam s prijateljima, na cesti…

Y:
Koliko je vremenski potrebno da se napiše zbirka poezije?

Kristina: Ovisi. Na samome početku
spisateljske karijere dovoljno je jako malo vremena, mjesec-dva. Kasnije je
potrebno puno više vremena, jer se kao pisci razvijamo i težimo boljoj i
skladnijoj poeziji.

Y:
Što je po vašem mišljenju glavni krivac za averziju studenata i mladih ljudi
prema poeziji?

Kristina: To je problem čitalačkog
iskustva i znanja. Za razumijevanje poezije potrebno je ići postepeno – od onih
nekih klasika prema modernijoj poeziji. Za potpuno razumijevanje poezije treba
si dati truda, strpljenja, ne odustajati, ali isto tako potrebno je i neko
predznanje. Manjak tog predznanja vodi ka nerazumijevanju poezije pa na kraju
čitanja poezije studenti dožive samo onu estetsku stranu poezije, no ne ono što
se poezijom htjelo reći.

Y:
Ima li u Hrvatskoj dovoljno mogućnosti i prilika za probijanje mladih
autora u spisateljske vode?

Kristina: Trenutno više nego ikada! Jedino
što je potrebno jest dobar rukopis koji treba proslijediti u nakladničke
kuće. Naravno da se to ne može dogoditi ‘preko noći’, ali opet moguće je ako
ste uporni i imate talenta!

Y:
Što mislite o studentskom životu u Rijeci?

Kristina: Iskreno, ja sam malo razočarana
otkako se Kampus otvorio. Studentski dom još je uvijek u gradu, na Kampusu nema
nikakvog programa za razbijanje monotonije, niti bilo kakvog života. Sami
studenti su depresivni i svejedno im je. Definitivno je potrebno malo više neke
akcije na Kampusu.

Y:
Kad smo već kod depresivnih studenata…Znaju li današnji studenti
kritički razmišljati?

Kristina: Znaju, ali im se ne da. Problem je
u tome što to svoje mišljenje teško artikuliraju i ne znaju ga izraziti. Studenti
imaju svoj stav, ali ih treba naučiti kako ga izraziti. Imam osjećaj kao
da se boje izreći to svoje mišljenje. Možda bi trebalo organizirati nekakve
radionice, neke izvannastavne aktivnosti na kojima bi naučili izraziti to svoje
mišljenje.

Y:
Bolonja ili stari sistem studiranja?

Kristina: Stari sistem. U teoriji ‘Bolonja’
nije loša, samo nije dobro provedena. Ovo što mi sada imamo jest stari sistem
sa nekim novim predznakama.

Y:
Osobno, ja imam osjećaj da je stari sistem puno više naučio studente nego
ovaj novi?

Kristina: Pa u principu da. Kvaliteta studija
pada jer se vrijeme rasipa na stvari tipa zadaće, obavezne zadatke i
slično.

Y:
Koji su vaši planovi za dalje?

Kristina: Trenutno radim na novoj zbirci
pjesama u prozi koja će nositi naslov „Kuga i njezine sestre“.
Govorit će o mentalnom i psihološkom propadanju istočne Europe prikazanom kroz
bolest ljudskog tijela. Ako sve bude išlo po planu, zbirka bi trebala ugledati
svjetlo dana negdje sljedeće godine.