Svoja kratka izlaganja predstavili su Astrid
Deuber-Mankowsky, Marc Crepon, Peter Fenves, Judith Butler i Donatella della
Porta, uz moderaturu Manuele Bojadžijev i Sanje Bojanić.
Nove forme nasilja
Donatella della Porta, politička znanstvenica
s Europskog sveučilišnog instituta u Firenzi govorila je o perpetuiranju
nasilja koje je uvijek konstruirano kroz društvene norme koje su svojevrsni
filter realnosti (u lakanovskom shvaćanju tog pojma). Te se norme stvaraju kroz
društvenu interakciju, neodvojivu od emocija i sentimenata koje stoga nužno
utječu na trendove porasta nasilja i proces u kojem nasilje zadobiva nove
forme. Ona je nasilje podijelila na makro, mezo i mikro razinu, gdje makrorazina
predstavlja oblike poput političkih pokreta koji proizlaze iz društvene
nejednakosti ili nasilje na samoj strukturnoj razini društva i njegove
postojeće političke organizacije. S druge strane, della Porta tvrdi da nasilje
na mikro razini proizlazi iz militarističkog identiteta čije je stvaranje usko
vezano uz proces emocionalne i kognitivne izolacije pojedinca. Zaključujući da su
konflikti u društvu uvijek prisutni, čak i kad ih mi ne percipiramo, della
Porta je ustvrdila kako i ograničavanje konflikata u društvu predstavlja
određenu praksu političkog nasilja.
Peter Fenves, filolog s Northwestern
Universityja (SAD), u svojem se izlaganju referirao na Immanuela Kanta, kazavši
kako je ideja o kraju nasilja, koja nastupa zbog neprestano perpetuirajućeg
mira, ništa nego fantazija utemeljena u fikciji. Dotaknuvši se konkretnog
problema koji na jasan i jednostavan način ilustrira postojanje elementarnog
političkog nasilja – restrikcije kretanja ljudi u fizičkom prostoru, Fenves je
naveo problematičnost još jedne fantazije, one na kojima je izgrađena tzv. liberalna
država, s kojom je i sam Kant imao problema budući da nije pronalazio načina na
koji bi započeo teoriju o filozofiji prava, tj. na koji bi način povezao
filozofsku liniju u kojoj ta teorija ne bi isključivo korespondirala s fikcionalnom, neostvarivom idejom. Fenves je iz toga izveo vrlo
intrigantnu tezu u kojoj je sve države okarakterizirao kao instrumente
organiziranog kriminala, a mogućnost nasilja u tom društvu opisao kao nužno
binarno – ili državno ili protudržavno sredstvo. Država, točnije njeni
primitivni temelji na kojima nastaje, uvijek su u konstantnoj reprodukciji
samom činjenicom da se ljudi uvijek nalaze u interakciji kojom se organiziraju,
a Fenves je pitanje – što točno stoji iza tog procesa ‘državotvornosti’ – ostavio
otvorenim.
Jačanje civilnog društva
Astrid Deuber-Mankowsky, medijska teoretičarka
s Rurskog sveučilišta u Bochumu, napomenula je kako je pitanje iz naziva panel
rasprave podsjeća na popularnu video-igru Counterstrike, jednu od pionira u
žanru „killing igara“ , koja nastala na spoju nasilja i nove tehnologije. Ona je
ustvrdila kako se kod video-igara ne treba fokusirati na navodno nasilje same
igre, već na fantazijski odnos koji ljudi imaju naspram igre. Prema
Deuber-Mankowsky, naša suvremena percepcija o nasilju nužno je omeđena
medijskim diskursom, te ju je potrebno mijenjati, navodeći jačanje civilnog
društva koje se bori protiv nasilja države kao moguće rješenje.
Marc Crepon, filozof s pariškog École Normale
Superiore, dotaknuo se ideje globalne odgovornosti koja na najdubljoj razini
problematizira odnose bliskih i ne-bliskih identitetskih grupa. Radikalno
nenasilan sistem morao bi kao polazišnu točku u svojoj strukturi uključivati brisanje
svake distinkcije između ‘nas’ i ‘njih’ kada se govori o pitanju nasilja jedne
grupe nad drugom, što je jedini način za odgovorno postupanje za cilj očuvanja
svakog života, ne samo ljudskog. Međutim, ono što treba prepoznati jest da se s
promjenom političke slike društva, koja u svakom trenutku u povijesti uključuje
zakonske mjere protiv nasilja, mijenja i politički okvir samog nasilja, što
dovodi do toga da nasilje ili prelazi u nove, dotad nepostojeće oblike, ili da
se stari oblici nasilja tek počinju prepoznavati kao nasilnima. Crepon
je za primjer dao dječji rad te nasilje u obitelji – prakse koje su se nekad
smatrale normalnima u određenom društvu te koje su posjedovale prihvatljiva
moralna i politička opravdanja u današnje se vrijeme smatraju neprihvatljivim
oblikom nasilja koje je potrebno suzbiti.
Nasilje koje država tolerira
Judith Butler, profesorica na Sveučilištu u
Kaliforniji (Berkeley), problematizirala je samu riječ „strike“ koja se nalazi
u naslovu rasprave, navodeći kako pri samoj asocijaciji na tu riječ na umu
imamo svojevrstan udarac prema nečemu, koji može zauzeti nasilnu ili nenasilnu
formu. U svakom slučaju, da bismo adekvatno politički djelovali, moramo razumjeti
političku vrstu tog ‘udarca’ i političkog nasilja, tj. po čemu se političko
nasilje razlikuje u odnosu na druge oblike nasilja. Butler je svoju analizu
političkog nasilja započela s klasičnim altiserijanskim konceptima represivnih
i ideoloških aparata države kao što su policija, vojska, zatvori s jedne,
odnosno zakoni i sistemi vjerovanja s druge strane. Kao zanimljiv koncept
istaknula je upravo zatvor kao oblik nasilja koji se u samoj svojoj ideji bori
protiv nasilja, no uloga države kao aparata koji upravlja nasiljem zauzima i suptilnije
forme, one u kojoj država aktivno reproducira uvjete potrebne za nasilje, bez
da sama djeluje nasilno. Primjer za to su oblici nasilja koje država tolerira,
kao što je nekažnjavanje fizičkog nasilja naspram LGBT osoba, gdje nastupa manjak
jasnog i čvrstog političkog stava.
Butler je analizirala i tzv. Islamsku državu,
čije se nasilje ne može u potpunosti izjednačiti s državnim nasiljem, no IS u
svojem antidržavnom nasilju (protiv postojećih i priznatih država) imitira i
nastoji kopirati njihove forme. U tom se slučaju mora govoriti o moralnom
neuspjehu postojećih država, prvenstveno europskih, koje ne pružaju zaštitu,
sigurnost i ostala prava koja su definirana međunarodnim aktima, pa samo
kršenje tih prava postaje sistemsko nasilje.
Na temu pokreta protiv tzv. rodne ideologije,
Butler je kazala kako je ova politička struja srodna onoj koja ispoljava mržnju
prema migrantima, jer se obje temelje na ideji u kojoj je određeni grupni
identitet ugrožen od nečeg stranog, što proizvodi nasilje pod legitimacijom
očuvanja tog identiteta. Butler je sugerirala da u takvim situacijama, lokalne
razine mogu djelovati na način na koji države neće – kao svojevrsne oaze
jednakosti i slobode za sve skupine. Govoreći o Rijeci, Butler je rekla kako je
vidljivo da je upravo kohabitacija dio njezine tradicije te da progresivne prakse ne
prekidaju s navodnom tradicijom i identitetom kojeg određene struje tobože
štite. Butler je pred zapadno društvo postavila zadaću – pronaći konkretnu poveznicu
između progresivnih i emancipatorskih praksi te tradicije, tj. pronaći emancipatorske
elemente i momente unutar same tradicije i njenog sadržaja.
Sloboda i jednakost
Susret je započeo uvodnim govorom
gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela, koji se osvrnuo na rastuće nasilje u
društvu i poteze koji moraju biti poduzeti za njegovo sprečavanje.
Gradonačelnik je naveo kako se zapadna civilizacija već duže vrijeme nalazi u
periodu krize vrijednosti koje su je nekad ujedinjavale i tvorile njen
konsenzus, te da je potrebno očuvati principe slobode, jednakosti i demokracije
kao preduvjet za zaustavljanje vala nasilja i represije.
Nakon uvodnih predstavljanja, govora i
izlaganja, panelisti su odgovarali na pitanja iz publike koja su se, među
ostalima, ticala rasta inicijativa temeljenih na gušenju ljudskih prava i
adekvatnog rješavanja ove problematike, konceptualiziranju nasilja i konflikata
u političkom i društvenom polju te monopola na nasilje koji posjeduje državni
aparat.
Podijeli na društvenim mrežama