U kakvoj su vezi Rijeka i Tommy Steele, premijerna britanska rock-zvijezda?

Povod
za uvodno pitanje je informacija o pripremama za snimanje dokumentarca o
hrvatskom rocku, koji bi obuhvatio temu od njenih početaka do današnjih dana,
držeći se ključnih putokaza, u desetak epizoda. Pa kad je tomu već tako, zašto
ne razjasniti uvodnu zagonetku? Pogotovo što sam i osobno prije nekog vremena,
u knjizi 91. decibel (Vodič rock’n’roll Rijekom), nekritički prihvatio tuđu
informaciju o primatu Rocking Wickersa. U međuvremenu sam se primio vlastitog
istraživanja i došao do novijeg/starijeg podatka, koji ostavlja Wickerse po
strani.     

Prva
britanska ekipa koja se na ovim koordinatama popela na pozornicu plijenila je
pozornost publike pod imenom Colin Hicks and Cabin Boys. Dogodilo se to čak pet
godina prije dosad poznatog događaja, iznova je na djelu Rijeka.

Hicks
i dečki su osvanuli su u gradu na Rječini 13. prosinca 1960., stižući u
društvu, kako je izvijestio onodobni tisak, „nekoliko talijanskih urlatora“. Isticanje
pojedinca na račun glazbenog kolektiva ne treba čuditi, riječ je o tada standardnoj
marketinškoj strategiji, koja o cjelini sastava ne mora govoriti mnogo. Pojam
sastava kao kolektiva afirmirat će se kasnije, tek pojavom Beatlesa.

Cabin
Boys? Hicks? Lekcija iz rock-povijesti kaže kako je Colin mlađi brat Tommyja Hicksa, prve britanske rock’n’roll
zvijezde, poznatije pod imenom Tommy Steele. Nakon serije od osam singlova,
Colinova karijera bit će koju godinu potom prekinuta bolešću, pa će zauvijek
ostati u sjeni starijeg brata. Ipak,
prije nego što mu karijera krene u silaznom linijom, pojava Colina Hicksa &
Cabin Boysa u riječkom kinu Partizan postat će prva scenska inkarnacija britanskog rocka na ju-prostoru. Štoviše, u cijelom
socijalističkom dijelu svijeta, tragom činjenice da Sovjetima i njihovim
satelitima nije padalo na pamet pripustiti na svoj teritorij išta od onoga što
bi mirisalo po toj vrsti dekadentnih kapitalističkih ritmova, kojima je cilj
kvarenje vlastite omladine, također odvraćanje tuđe od socijalističkih
vrijednosti. Na svu sreću, Jugoslavija je bila nešto drugo.

Kako
je protekao nastup u Partizanu?

Prema
sjećanju svjedoka te večeri, tadašnjega riječkog gitarista Franje Vlajkovića
Ferija, Hicks je ostavio dobar vokalni dojam, a uz vokalne zadaće prihvatio se
gitare. Uz frontmana, sastav su u toj fazi rada
činili George Dankmeyer (bas), Mike Elliott (tenor saksofon) i ostali dečki, u
međuvremenu zaboravljenih imena. Momčad je imala posebna
pojačala za vokal i gitare, za ovdašnje standarde više nego upečatljive snage
(samo gitari bio je namijenjen Vox od 80 W). Ako je te večeri bilo ikakvih
upitnika, oni su bili vezani isključivo uz podatak da su decibeli što su se razletjeli
dvoranom pomalo zatekli domaću publiku, nenaviklu na tako snažno ozvučenje.

Dva
dana poslije nastupa Colina Hicksa & Cabin Boysa u kinu Partizan, anonimni
novinar jedinoga riječkog lista ponudio je izvještaj kojemu je nit vodilja
tvrdnja o polovičnoj reakciji publike na takav tip programa. Nakon konstatacije
kako je  prva ovdašnja „psihoza
rock’n’rolla već prilično popustila“, uz izlazak Cabin Boysa na pozornicu veže
izraze „slabi“ i „blijedi“, te ne propušta u publici primijetiti „razumniju
mjeru iskazivanja oduševljenja pomalo egzaltiranim načinom interpretacije
sljedbenika Elvisa Presleya“ u odnosu na prethodne događaje slične vrste. Sugestija
autora jasna je: oduševljenje mladih Riječana rockom, eto, postaje stvar
prošlosti, i to zaslužene. 

Ne
treba mu vjerovati, svjedoci događaja pamte suprotne dojmove. Jedan od njih je
još jedan tadašnji riječki glazbenik, Toni Černjul, s iskustvom kontrabasista u
gradskom jazz sastavu Harlem i još nekim kolaboracijama. Černjul nije samo bio
u dvorani u kojoj su nastupali britanski glazbenici. On se popeo s njima na
pozornicu – iz sada već nepoznatih razloga, Boysima je neplanirano zatrebao
kontrabasist, a problem je riješen na preporuku domaćeg saksafonista Josipa
Forembachera – i ta mu je večer ostala doživotno u memoriji. Prema Černjulu,
Hicks i njegovi momci toliko su se dopali riječkim djevojkama i mladićima da su
ih oni, nakon nastupa, oduševljeno čekali na glavnom izlazu, pa su se
glazbenici, vjerojatno zasićeni takvim reakcijama u dotadašnjem tijeku turneje,
provukli na prstima sporednim izlazom.

Kada
su dečki iz Londona otišli, lokalni novinari nastavili su po starom. Još jedan
signal o postojanju onih koji na simpatije mladih Riječana prema rocku kao
vrsti zabave ne gledaju blagonaklono, priljepljujući mu etiketu nečega
donesenog stranim vjetrovima, time i problematičnog, bio je osvrt na priredbu
Melodije koje volite, održanu rujna 1961. Novinski je prst taj put uperen u
mladog gradskog pjevača Rolanda Šustera, prigovarajući mu zbog pjevanja na
engleskom jeziku („bijedno“, „sluganski“, hohštapliranje“) i negativno
upozoravajući na „oponašanje Elvisa Presleya“ (Za potpun uspjeh zabavnih
priredbi, Novi list 1. listopada 1961).

No,
mladi Riječani na takve napise nisu se previše osvrtali. Boysi, uključujući
Hicksa, još manje. Nakon Rijeke, hitajući prema Apeninima, gdje ih je čekao
nastavak turneje, Britanci su nastupili u Puli.

Ostalo
je, što bi se  reklo, povijest. Barem
naša, u ovom slučaju povijest rocka u socijalističkom dijelu Europe.