Ušli su u moj život sasvim naglo. Prije nego li je objavljena Rijeka – Paris – Texas kompilacija. Ako se dobro sjećam, u što ne valja bezglavo vjerovati, jeo sam polpete i blitvu, pumidori kao prilog, a radio je zviždao iza mene zajedno sa statičkim smetnjama.
Spiker je najavio slušanje sasvim novog benda, upravo su se vratili iz ljubljanskog studija s nekoliko snimaka. Otpio sam gutljaj mineralne, niz bradu mi se otkotrljalo nekoliko kapi. To me je oduvijek živciralo. Desni rukav dobro dođe umjesto salvete koje nikad nisu bile poslužene uz tanjur i pribor za jedenje. Na novi sam zalogaj morao pričekati jer ono što se emitiralo iza mene izazvao je nalet znoja na mom čelu.
U toj sam dobi potpadao često pod veliku moć strašno dobrih bendova. Koliko li može biti duga pjesma? Tri i pol, četiri minute? Nedovoljno da bi me zasitila. Dohvatio sam crni bakelitni telefon i strpljivo okretao brojčanik dok mi se netko iz redakcije radija napokon nije i javio.
Zaboravio sam na pristojnost pa sam jednostavno ispalio pitanje – kako se zove ovaj bend šta je sad svirao kod vas? Grad. Kako? Grad. Grad, ponovio sam i poklopio bez pozdrava. Kimnuo sam si u bradu, nešto kao gesta kojom odobravam izvrsno izabrano ime. Apetit me je uglavnom zaobišao pa sam ostatke ručka podijelio s mačkom i psom. Nisu imali nikakav protuprijedlog na ponuđeno.
Zujao sam sljedećih nekoliko mjeseci u potrazi za njihovim snimkama, teško dolazio do kvalitetnih kazeta, no pjesme su se – uglavnom – razaznavale. A kada sam ih slušao sporo sam disao kao i kad oprezno hodate po plaži bosi jer niste navikli biti bez cipela. Zamišljao sam ih, petoricu ili šestoricu njih, kako se dobro zafrkavaju na probama, ili pak ozbiljno razmišljaju o tekstovima i sviračkim dionicama, razvlače ponekad razgovore ispred garaže s pivama u ruci samo da se ne bi uhvatili u koštac s nekom problematičnom pjesmom koju već danima pokušavaju sklopiti u ne samo prihvatljivu nego u još jednu najbolju.
Nagrade i svirke po cijeloj Jugoslaviji
Kamo god da sam krenuo nisam ih uspio ignorirati. Jer su uslijedile festivalske nagrade, Subotica, Zaječar, svirke po cijeloj Jugoslaviji, tresle su se bine tijekom njihovih nastupa, bili su fantastični i nije ih se više dalo zaobići ni na televiziji. Konačno, upoznao sam ih na promociji spomenute riječke promocije. Nisam ostavio nikakav dojam, naravno, pa ponašao sam entuzijastično. Naporno, da.
Svejedno, godinu kasnije, u ožujku 1988. nad gradom se ispružilo proljetno čisto nebo, sve je bilo spremno za veliki koncert. “Lovorka Kukanić” bila je ispunjena kao da nastupaju EKV. Golemi rojevi ljudi su se tiskali prema bini, gnječili se međusobno. Ako ovako izgleda početak velikog benda onda je to ono što želim raditi do kraja svog života, pomislio sam. Progurao sam se iza bine i sebe delegirao za light majstora. Zrak je u garderobi bio gust od dima, nervoza se osjetila. Bilo im je sasvim svejedno tko će se igrati svjetlima. Shvatio sam dakle da sam primljen na radno mjesto.
Popeli su se na binu, Samir, Siniša, Orijen, Stiv, Raul iz tek raspuštenih Parafa, i Dean. Dvorana je klicala gotovo prijeteće, na trenutke osjećao sam kao da se nalazim usred nuklearne elektrane, pred očima mi je svjetlucalo i skakalo tisuće iskri. Živčano sam okretao prekidače s crvenim, zelenim, žutim i plavim lampama. Kad su završili po tenisicama su mi gmizali živi živcati srsi. Mahnuo sam im u pozdrav. Raul mi je odvratio. S euforijom u srcu otišao sam kući i sebi zaželio da Grad nastavi postojati do ruba svijeta.
Podijeli na društvenim mrežama