Ove su me aktivnosti svrstavale u ozbiljne. Gomilati, međutim, salvete i razglednice su garantirale oduzimanjem statusa frajerluka. Stoga se ovom djelatnošću bavila sestra. Nekidan sam, dakle, stao pred njezin frižider u potrazi za bilo čim hladnim i likvidnim, a kad ono s vrata me magnetom zataknuta čekala kartulina Rock in Rio, naslovljena na mene, jašta. Zaboravio sam na žeđ i preletio preko tog zastarjelog papira.
Pošiljatelj je bio moj frend Damir koji je odmah nakon mature skupio stvari u jedan kofer i otišao na brod. Redovno mi se javljao s egzotičnih krajeva planeta, pamtim to sad dobro, no zašto je baš ova razglednica ostala očuvana svo vrijeme kad je čitava konstelacija događaja tek uslijedila? Jasno, oneraspoložila me činjenica da je netko drugi, a ne ja, započeo tu 1985.godinu praćenjem najvećeg festivala ikada dotad! Dakle, kako je i sam Damir nažvrljao: ‘tu je prava ludnica, svi živi nastupaju: Queen, Whitesnake, Rod Stewart, AC/DC, Yes, B-52’s, Go-Go’s, Iron Maiden, Nina Hagen i još masa njih za koje nisam nikad čuo!’ Tih 90 sati koliko je trajala manifestacija dotukla je svu moju dostojanstvenost, a imena koja su zapisana na poleđini zazujala su mi u ušima i učinila onaj osjećaj poput sasvim solidnog moždanog udara. Od zavisti sam pred tridesetpet godina šviknuo razglednicu kroz prozor van. Ali, kao što se vidi iz priloženog, sestra ju je iz nekog posebnog razloga spasila, s tom razlikom što me ponovni susret nije obezglavio. Jer cijela je ta godina bila posebna. Bila je rock’n’roll. Dobro, bila je djelomice nalik i na ovu ’20. jer su se upravo počele nazirati prave dimenzije zagonetne virusne bolesti koja je taracala pred sobom nemilosrdno. Malo kasnije se pokazalo gotovo isključivo homoseksualce. Zorno je to pokazala i sudbina Rocka. Hudsona.
No, ono što mi je kompenziralo izostanak s gore spomenutog festivala bilo je obećanje super globalnog spektakla u organizaciji Boba Geldofa – Live Aid. U početku ideje je sve zvučalo malko u neredu jer nije se znalo tko će sve nastupati, a kamoli kada, iako se baratalo već imenima poput Ultravox, U2, Simple Minds, Sade, a oživjet će, prijetilo se iz štaba Aida, i nekoliko legendi! Kako su mjeseci bježali prema ljetu, tako je i meni zagustilo na fakultetu. Valjalo se koncentrirati na um, a ne samo na zafrkanciju. Teško mi je to polazilo za rukom samim dolaskom topline i neumoljivim zovom mora, a kamoli s pomisli da će na Live Aidu ponovno zasvirati, počelo se već naveliko pričati, i Led Zeppelin. S nekim od bubnjara namjesto Bonza. Unatoč snažnim distrakcijama izvana, indeks se, sukladno mojim željama i očekivanjima, počeo popunjavati prolaznim ocjenama. Približavao se i taj dan, a JRT je obećao neprekinuto praćenje maratonskog događaja u trajanju od šesnaest sati. Jurio sam prema još jednom ispitu, zahtjevnom, onom koji će odrediti moju sudbinu preko ljeta, kao i za stjecanje prostora kod roditelja za potpunom autonomijom tijekom održavanja Live Aida ispred TV ekrana.
Dnevno sam nekoliko puta gurao cijev usisivača ispod kauča, fotelja, stola, pomicao ih malo lijevo malo desno, potom se prebacio na odstranjivanje paučine sa stropova, štokova i prozora. Mama je zadovoljno lupkala kažiprstom po usnicama. Kad bih to obavio navalio bih na hranu što je bio zornim pokazateljem da iza svih tih akcija postoji jedna agenda. Već sam naveo koja, da se ne ponavljam. Poslijepodneva sam rezervirao za odlaske na Johnson. Šugaman na rame i rezervne kupaće pod pazuh pa pješke do mora. Vrlo luzerski. Ali to tad nisam tako percipirao. Glas u glavi mi je šaptao da valja zaroniti i zadržati dah što duže, onda će stvari početi imati smisla. Toliko o intelektu dvadesetjednogodišnjaka. Navečer se prebacujem na stolnu lampu pod čijom svjetlošću pratim tuđe znanje koje bih morao u najboljoj mogućoj mjeri sutradan repreducirati pred profesorom ispitivačem. Svako toliko se trgnem sa stolice i napravim tri koraka oko kreveta, prčkam neobavezno po kolekciji ploča, jer to je naime moje najposvećenije kolekcioniranje, izvlačim Misplaced Childhood, u napasti sam staviti je na gramofon, ali Usud ispita me zakiva natrag na stolicu.
Rock in Rio
Zagrijana je već od samog godišnjeg doba, da ne spominjem stražnjicu. Škiljim da dva ujutro u knjige i bilješke, nakon čega nestajem u san. Budi me kukurikanje susjedovog pijetla, majke mi, ali okrećem se na drugu stranu i stavljam kušin na glavu, uspijevam još nekako odspavati dva sata. Dižem se u sedam, svijet nije i dalje plosnat, ali se meni čini da padam svako jutro niz njegov rub kad otvaram oči. Malo kasnim pa moram trčati prema busnoj stanici. Ispred profesorove kancelarije već je krkljanac, kolegice se nervozno okreću jedna prema drugoj uspoređujući natuknice za šalabahtere, neke su od njih već s cigaretama u ustima, hodnik je ugodno zadimljen baš kao da sam u Palachu. Već je 9.30, a točno za 13.00 je zakazan početak Live Aida! Dovraga, kad ću na red?! Konačno, u 10.24 sjedam nasuprot naboranog lica umornog, ali britkog profesora. Na svaki moj odgovor zaškilji, uz neizgovoreni izraz sumnjičavosti. Nakon nekog vremena sliježe ramenima i okreće mi leđa. Razmišlja u tišini. Gledam na sat. Diskretno zapažam da mi se ne obraća već punih pet minuta. To je dobar znak. Otvara ladicu u radnom stolu, uzima penkalu i na prijavnicu upisuje ocjenu, a odmah potom i trojku u moj indeks. Hura! Pozdravljam ga neutemeljeno radostan i letim, suprotno prirodnim zakonima, kroz vrata van. Grad je uglavnom praznjikav, promet se počeo osipati uslijed godišnjih odmora, držim se sjenovitih sporednih ulica u cilju izbjegavanja sunčanice.
Čekam duju strpljivo nešto manje od pola sata, ali se ne znojim. Tek kad uđem u autobus prorade mi žlijezde, zraka niotkuda, ali nije me briga. Jer stižem na vrijeme kući, gdje umoljavam sustanare da mi se izgube, slijedom višednevnih pregovora, ispred očiju pa da se mogu prepustiti toliko očekivanom prijenosu. Uljuljkam se na kauč s nekoliko breskava i marelica u rukama i čašom radenske na metalnom podmetaču na stolu. Neka počne šou! Svjestan sam da se negdje oko mene i dalje događa stvarni život, ali moje su reakcije sad svedene samo na udisanje jer sat na velikoj bini na Wembleyiju je počeo otkucavati, a za tili čas, kad su se ondje preklopile kazaljke, Status Quo su me raspali u zrnevlje! Ukućani su nastavili hodati oko mene, vodeći svoje razgovore, jedući ručkove, večere, perući zube i konačno odlazeći na spavanje, a moje su antene ostale ukopčane sve do pet izjutra sljedećeg dana. Kad je Dylan s onom dvojicom raštimanih tamburaša, Richardsom i Woodom, zaključio mega koncert izvedbom Blowin’ in the Wind zamućenog pogleda sam se istegnuo, promotrio u prve zrake sunca i otišao na spavanje ispunjen energijom za svjetlu budućnost. Koja se nije ostvarila. Ali ju je barem načas učinila obećavajućom.
Podijeli na društvenim mrežama