Nakon dugotrajnih telefonskih razgovora, te isti broj razmijenjenih telefaksa s Roland Hyams Managementom, zastupnikom grupe, dogovoreno je gostovanje u Rijeci. Vijest je eksplodirala najprije u omladinskom listu Val, a poslije se širila i usmenom predajom. Na kraju su došli plakati, oni najveći, takozvani B2. Da bi netko bio kvalitetno portretiran iznajmiš gotovo uvijek najboljeg trendi fotografa u ponudi, jer rokenrol bend mora zračiti neodoljivošću, karakterom, nedodirljivošću i onim opasnim X faktorom.
The Godfathers su zahvaljujući svom tada posljednjem hit albumu, More Songs of Love & Hate, na promo fotografijama upravo tako izgledali – kao ljudi koji su od trenutka rođenja znali svoje poslanje na Zemlji. Guver-Live d.o.o., poduzeće koje je na sebe preuzelo organizaciju tog, priželjkivalo se, spektakularnog koncerta, užurbano je radilo na uređivanju dvorane, dozvolama za glasnoću koja će sasvim sigurno prelaziti preporučenih 90 decibela, milicijskim ophodnjama s pripadajućim psima osjetljivim na stanovite mirise, cateringu, zgodnim Riječankama, cvijeću koje se pokazalo sasvim suvišnim, limuzinama i, naravno, osobnom angažmanu pri lijepljenju gore spomenutih atraktivnih plakata. I tako je to trajalo dobrih mjesec dana, a zahvaljujući specifičnoj gradskoj poziciji koja se nalazila na granici između lijepog i ružnog vremena, pripreme su obuhvaćale naizmjence pretproljetne kišne dane kao i obične vedre i sunčane. Javnost se, kako se to danas kaže, nabrijavala na super party. Ni ja nisam ostao imun na protoke ugodnih vibracija koje su uzbibale naš mali grad oduvijek zgodan samo za zaobilaženje zaista velikih događaja.
Kazetu s albumom sam se sjurio kupiti odmah u robnu kuću Korzo, jer ploča je iz nekog neobičnog razloga izostavljena iz ponude, što, međutim, nije umanjilo doživljaj sadržaja tih jedanaest originalnih pjesama. Zapravo, album je praktički bio trenutno kanoniziran pri objavljivanju kao jedan od najvažnijih upravo tek prošle 1989. godine. Premda Godfathers na njemu nisu eksperimentirali nekim revolucionarnim zvukom i stilom već su jednostavno nastavili isporučivati iskreni back-to-basic rokenrol. Predivni, pomalo sablasni, omot prikazuje Richarda Burtona i Elizabeth Taylor u zamrznutom kadru, ali motiv je jasan pogotovo ako poznajete djelimice njihov burni odnos ljubavi/mržnje, vjenčanja/rastave/vjenčanja/rastave, dakle odražava moderno doba, nestalno i kratkotrajno trajanje strasti i ljubavi. Ali otisci tih osjećaja ostaju trajno upisani u vremenu.
Grad kao predgrupa
Nekoliko dana neposredno pred dolazak Britanaca u Rijeku, ulicama je prostrujala i nova vijest – za predgrupu je izabran Grad. Mnogi od nas su razočarano uzdahnuli nad tom činjenicom, no to je samo privremeno oduzelo čar iščekivanja koncerta. Obaveze na fakultetu sam odlučio odložiti na to kraće vrijeme, ali nisam zbog toga osjećao da sam pristupio tamnoj strani. Cjelokupnim sam bićem bio užurban, rubovi svijesti su mi bili osvijetljeni zlatnim sjajem sunca koje je dolazilo iznutra, i nekako sam znao da nisam jedini s takvim optimističnim – uskoro će se pokazati, međutim, pogrešnim – pogledom na skori događaj.
Večer prije sam, nakon još jedne partije puštanja ploča u Palachu, krenuo u ophodnju grada, tek toliko da osjetim bȉlo cesta, zgrada, nafriziranih mopeda, pa i pasjih zavijanja. Svi ti zvukovi su me, jer sam tako htio čuti, podsjećali na ugodne tonove odvrnute i pomalo raštimane električne gitare, glasne, a artikulirane.
Ujutro se nisam brijao, nije mi se dalo, ali sam popio kavu te ostatak dana proveo uz kazetar, nespretno oponašajući poneki rif Godfathersa na staroj 12-žičanoj akustičnoj.
Konačno, stigla je večer, uputio sam se već oko 18.00 prema Trsatu, a kako sam poznavao organizatore s propusnicom koju su mi ustupili imao sam pristup svim dijelovima Dvorane mladosti, kako mi se prohtije.
Ali nešto je bilo pogrešno u ‘zraku’. Tonska proba za grupu Grad je otkazana, žučno se raspravljalo na engleskom jeziku, jasno su se samo isticale psovke na domaćem. Vrlo se lako zaraziti nelagodom, to vam mogu reći. Muvao sam se onuda pokušavajući dokučiti o čemu je riječ, a kako nismo narod šutljiva kova, uskoro je uslijedilo objašnjenje.
Englezi su u naletu samozadovoljstva, arogancije i dobrih pozicija na svjetskim top listama odlučili ne dozvoliti predgrupi korištenje njihovog back-linea, što će reći binske opreme. Ništa neobično za njihove standarde, dakako, no donekle u suprotnosti s mjesnim običajima i općenitog ekonomskog stanja muzičara. Situacija se nije dala riješiti nikako u korist Grada pa sam čekao na početak svirke zvijezda. Zid muškaraca i žena se polako počeo puniti ispred bine, a dosta kasnije, ispred pjevačeva mikrofona doletjela je kitica cvijeća. Tko zna kako se autorica kuražna poteza provela nakon koncerta…
Namrštni i koncentrirani na nastup, The Godfathers su konačno zarondali: Birth, School, Work, Death, eksplozivnim introm su zaprijetili sravniti sa zemljom Dvoranu. Bez pauze su nastavili još nekoliko brojeva, a onda se Peter Coyne, šutajući ponuđene osmomartovske cvjetove pod nogama, obratio publici. Koja je shodno mentalitetu pomalo hladno i suzdržano pratila svirku. Želite li još, zanimalo je pjevača. Iz desetaka grla se začulo jeeeee, ali nekolicina je reagirala s ne baš ohrabrujućim buuuu!
Bend se međusobno pogledao pa su opleli po She gives me Love, I Don’t Believe in You i ostalim s posljednjeg smeš-albuma, no ljutnja i bijes nije silazila s njihovih lica. Možda da ih se ponudilo s kakvim lokalnim alkoholnim napitkom umjesto začepljenim uvezenim s kojeg je valjalo najprije odlomiti staniol uz krckanje, pa tek onda gucnuti, stvari su se mogle odvijati u drugom smjeru. Ali međusobno povjerenje gledatelja i organizatora, te menadžmenta i benda bilo je već narušeno nepovratno.
Najmanje je strpljenja na koncu pokazao George Mazur, bubnjar, koji je u pola kaotične izvedbe Those days are over desnom nogom šutnuo najprije indijanu, potom je, očito snažne građe, zgrabio palčevima kasu podigavši je iznad glave i strovalio ispred sebe. Stalci s činelama su popadali sami od sebe kao u želji da izbjegnu sudbinu ostatka instrumenta. Mikrofonija je zapištala s razglasa, a Godfathers se nisu vratili, gle iznenađenja, na bis. Mislim, nije da ih se baš čeznutljivo zvalo natrag, jok.
Neonska se rasvjeta u dvorani upalila ekspresno, a publika je kao po naređenju odagnala svaku tromost iz svoju nogu i pohrlila van, što dalje od te napete atmosfere koja se do maločas slijevala s pozornice. I ja sam šutke pokupio svoju jaknu iz kancelarije organizatora, pa se pješke uputio trsatskim skalinima do centra. Šta je bilo zgodno kao ideja razgibavanja udova nakon tolikog stajanja na parketu, ali šteta što sam zaboravio parkiranu Škodu Favorit na platou ispred dvorane.
Podijeli na društvenim mrežama