U kontaktu s realnošću

William
Pollard, predsjednik uprave i izvršni direktor poduzeća, to objašnjava ovako: „Toga dana svaki lider ServiceMastera
izravno sudjeluje u služenju klijenata, čime – barem tako mislimo –
kontinuirano ostajemo u kontaktu s realnošću.“

Kada sam
prije nekoliko dana pročitao njegovu osobnu priču u kojoj govori o svojem prvom takvom životnom
iskustvu, kojeg je stekao prvog radnog dana u ovoj kompaniji, znao sam da imam
dobru temu za novu kolumnu iz Dharmičkog menadžmenta – aktualnu, prije svega.

Ova
aktualnost proizlazi iz činjenice da je visoka razina siromaštva, socijalne
nesigurnosti i opće ekonomske nestabilnosti apsolutno proizvod izgubljenog
kontakta sa realnošću na svim razinama upravljanja u državi – političkoj i
gospodarskoj. Stoga poslovni model spomenute kompanije vidim kao dio rješenja. Sam
postupak je potpuno besplatan i veoma jednostavan.

U Danu
služenja, članovi uprave ServiceMaster Company „silaze“ u život svojih radnika i klijenata,
čime njihove poslovne odluke bivaju prožete iskustvom realnih mogućnosti, želja,
potreba i osjećaja jednih i drugih, što kod svih poslovnih menadžera razvija empatiju.
 

Takvim pristupom
produhovljuje se radno ozračje i humanizira cijeli poslovni proces, što cijeloj
firmi daje karakter moderne kompanije sa jasnom filozofijom osviještenog upravljanja
ljudskim resursima:

Za ServiceMaster,
kompaniju u kojoj radim, slobodno možemo reći kako “ima dušu”. Iako
smo poput drugih organizacija posvećeni profitu, prema riječima Petera
Druckera, oca modernog menadžmenta, razlikujemo se po tome što “napredak
temeljimo na osobnom razvoju ljudi”. Unatoč tome što vrijeme uglavnom
provodimo u svjetovnim zadacima služeći klijente, harvardski profesor Jim
Hesketta opisao nas je kao organizaciju koja je “za razliku od drugih…
uspjela redizajnirati način na koji se posao obavlja, vrhunski educirati djelatnike
te im tako omogućiti da iskuse dosad neviđenu razinu ponosa i
samopoštovanja”

Može li se ovaj vid organizacijske kulture kopirati i implementirati u
neka druga okruženja i je li takva kultura dugoročno održiva?

Isto pitanje postavio si je i sam
William Pollard, a odgovor koji temelji na
vlastitom iskustvu glasi: Postoji samo
jedan način da to saznamo. Moramo u tako nešto jednostavno povjerovati, a onda
i primijeniti.

A primjena ovog načina može koristiti ne samo u poslovnim firmama nego i
za stjecanje dragocjenog radnog iskustva u političkim institucijama vlasti,
poglavito onoj najvišoj – zakonodavnoj. Štoviše, čini mi se da bi učinak na tom
polju bio najkorisniji, pod uvjetom da 
građani sami naprave raspored poslova na kojima bi ljudi koji sjede u
saborskim klupama (oni koji donose zakone) stekli neko korisno iskustvo koje bi
im omogućilo uspostavu dodira sa stvarnim svijetom. Ne mora to biti ništa
teško.

Evo, na primjer, jedan lagani zadatak koji se može obaviti i u pauzi neke
sjednice:

Lijep je dan, sunčani, taman ugodno za šetnju. Umjesto u saborsku
kantinu, neka prošeću  svi, onako grupno,
do šaltera Fine (FINA) sa zadaćom da uplate sve obvezne doprinose na mjesečnu
plaću jedne obične hrvatske dadilje (imenom i prezimenom), koja iznosi okruglih
400 kuna (slovima, četiristo kuna). Caka je u tome da ne smiju među sobom skupljati
novac, nego pokriti sav trošak s navedenom cifrom.   

Netko će možda reći da nisam fer, jer zašto ih ne poslati sa osnovicom
od onih 5 i nešto  tisuća kuna prema
kojoj su oni računali. Ali to onda nema nikakve svrhe. Cilj je ostati u kontaktu sa realnošću i upoznati
poslovne muke sirotih žena koje po danu za sitne
novce čuvaju nečije dijete, a noću sanjaju Zakon o dadiljama koji su oni
sami izglasali.

Baš me zanima kakvu bi radnu pouku iz toga izvukli?