Nijedna od tih, doduše, nije dobila manje od 6, a naučili smo također, iako nismo osobito navaljivali, da je svaka koštala cijelo bogatstvo. Bobo, koji se odlično snalazio bez GPS uređaja, za vrijeme je tog privatnog predavanja čeprkao po radio prijemniku. Na svakoj su frekvenciji uglavnom svirali najbjesniji hitovi, ali je srećom ipak pretraživač zaustavio na onoj od B92. Tamo se čula obična rock i pop kuruza, ono što više nitko ne sluša. Vražja moderna vremena. Sve će to biti očito pokošeno, ili je barem na jako dobrom putu nestanka.
Mrle je – prethodno režiravši propagandno edukativni blockbuster naziva ‘Invazija strašnih Riječana na Beograd’ pobrao u svega minutu i pol nešto manje od 12 milijuna i 300 tisuća pijažanja te oskara publike za najbolji film ceste – buljio u ekran svog pametnog telefona i smišljao novu promotivnu strategiju oko nastupnog albuma. Za koji je obećao dovršiti sigurno. Sumnjičavo sam okretao očima na njegovo majke mi, jer kao da sam već nešto takvoga čuo prošlih godina. A Bombardiranje Srbije i Čačka je objavljeno pred, evo dok ovo čitate, ravno deset godina! Zagunđao sam, dakle, sebi u bradu, na što me je Kizo Žmirić odmjerio od pasa nagore, zavjerenički mi se nasmiješivši. Prošli smo upravo kraj lokala naziva Malo bi te tak’o, pa sam svima predložio da odemo nakon cjelodnevnog drndanja na neku klopu onamo. Čisto da se uvjerimo kakav je interijer, sugerirao sam, a za kvalitetu mesa se možemo prethodno informirati. Ali uzalud. Zbog neprivlačnog pročelja nitko nije želio eksperimentirati u medicinsko-higijenske svrhe, pa smo nastavili do kluba Mikser gdje se održavao Dan Ri pop kulture. Davnih dana tako što bi zasigurno privuklo veliki broj zanimljivih likova, besposličara, ulizica i novinara, a hoće li to mjesto – koje prati glas da je jako in i hype – privući i večeras publiku, saznat ćemo uskoro. Kako nisam stručnjak za predviđanja upitao sam Tibljaša, koji je u svojstvu DJ-a putovao onamo, šta on misli. To pitanje, međutim, u njega izaziva animanje kao i rezultati starogrčke olimpijade pa nastavlja šibati prstima po ekranu svog iPada, fiju-fiju, meko poput finog jazz bubnjara s metlicama. Igra sam protiv sebe Scrabble. To je dobar način jer je gotovo uvijek pobjednik. Napokon, evo nas pred klubom.
U zavjeri s prelijepim meteorološkim prilikama trebalo nam je svega 5 i pol sati za susret s mirisom tripica, kobasica i roštiljem koji su pleli mrežu od poda do plafona ovog velikog zdanja. Dočekala nas je domaćica Saška, Riječanka s privremenim boravištem u Beogradu. Sunčani i lijepi dan prizivao je zaista poseban kraj godine za Jonathan, Let3, Kizota, Idisa i mene. Prije službenog početka programa obilazim štandove s knjigama, majicama, torbama, pokušavam dokučiti omjer dinara-kune. Ali pouzdano smeten kao i uvijek ne dolazim do nikakvog zaključka pa odlučim premjestiti nakratko aktivnosti u hotelsku sobu. U kupaonici tog vrlo uglednog zdanja pokušavam odstraniti nekoliko stršećih dlaka iz nosnog tunela, ali neseser s potrebnim alatom sam čini se ostavio na sigurnom. Doma. Ne osobito deprimiran slabim izgledima na izboru za mistera večeri, vraćam se u Mikser. Sve je pripremljeno za Idisovo predavanje o kulturi življenja, prostoru i arhitekturi koja krasi naš kraj. Gledalište je ispunjeno, gle čuda, 73%-tnom ženskom čeljadi. Publika je zabavljena strastvenim izlaganjem pa se pasivnost u, pokazuje se malo kasnije, studentica arhitekture povlači pred autoritavnim predavačem. Malo kasnije pridružuje mu se i Šarar, u svojstvu pročelnika kulture Rijeke, te su zajedno proveli zainteresirane kroz promotivne aktivnosti Grada vezane uz kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Bilo je zgodno vidjeti u kolikoj je mjeri taj skup bio antidokoličarskog učinka! Aplauzom je okončan prvi dio komornog druženja, pa se pristupilo s emitiranjem filma Tanje Golić, ali prije toga Tibljaš je morao dobrano zasukati rukave i reproducirati s empetri plejera čak tri pjesme lokalnog karaktera. Njegov je trud nagrađen porcijom, navodno, odličnih tripica.
Petar Janjatović, poznati glazbeni učenjak rocka iz regije i autor nekoliko referentnih enciklopedija, pridužuje se potom Žmiriću i meni u predstavljanju naših publikacija. Sedam zatečenih i četvero dobronamjernika uzvraćaju nam osmijesima razmjenu misli i štoseva, čini se da smo pogodili ton kojim se osvajaju njihova srca, pa su primjerci Riječkih rock himni i Srca od gume našli načina kako otići iz naših ruku k novim vlasnicima. Atmosfera se potom manifestacije simboličnog naziva Šta da? nabrijala dolaskom Let3 na tonsku probu. Razgovori su među domaćinima i nas ugasli jer je buka preuzela prostor, a temperatura je izvan kluba počela ubrzano spuštati se prema ništici. Zgrabio sam primjerak nekog časopisa na ćirilici i gledao u slike udobno smješten u stolicu daleko do bine. Kizota su već oteli prijatelji, a Bobo je jurio od stola do stola, procedura koja je ukazivala na veliki broj poznanika koje je stekao u raznim dijelovima planete. Idis je okupljenim groupies obećao bonus predavanje na fakultetu, čim se za to ukaže prigoda. Nastavio sam listati sjajne stranice žurnala, podrobnije se zadržavši na temi seksa o čemu se pisalo s zastrašujućom izravnošću i podrobnošću. Više od svega iznenadilo me trenutno prepoznavanje pisma. Zanimljivo kako se čovjek lako da koncentrirati.
Napokon, došlo je i vrijeme za svirku. Nagovoreni od strane organizatora prvi na binu stupamo Idis, Bobo i ja. Kad ste već tu, ajde udrite par stvari, za bolja vremena. Kratko i zaboravno, to vam mogu reći. Ali potom dolaze na iste daske Jonathan. Čak i oni čudaci koji ne vole rock muziku zastali su pred ovim odličnim bendom. Oni ne skladaju trice i kučine, nikako, svaka im je pjesma kao manja simfonija, sadrži sve elemente koji vas drže u stanju uzbuđenja, njihova strogost u formi je pitka i melodiozna, i, uh, strašno bih volio da im je pjevana riječ na hrvatskom. Ali dovraga s tim mojim uskogrudnim gledanjem na svijet! Jonathan je sjajan, karakteran bend pred kojim je tek nepredvidljiv i napet put!
S
odličnim teološkim outfit nastupom Let3, završio je službeni dan Ri kulture u BG. Poslije se pristupilo, kolektivno, gubljenju vremena i istraživanju mirisa pivskih gajbi po mjesnim oštarijama. Iz svake su, nepotrebno je reći, kao posljednji i pobjednici izlazili Riječani. Ujutro, neki su se već i probudili, a plan je bio krenuti prema Zapadu. Za početak, međutim, u provedbi se ispriječila sniježna mećava. Dakle, otpada pedaliranje po gradu, valjalo je ubaciti se odmah s kombijem u
prometnu špicu. Kad je bilo potrebno u toj se gunguli moralo malko i prekršiti pokoje pravilo što je izazvalo kod nekih domaćih šofera i zanimljive prijeteće protuprijedloge Bobotovoj domišljatosti. Napokon, prašili smo bivšim ‘bratstvom i jedinstvom’, na granici nas nisu ni pogledali pa smo, s 54km/h, hripali prema
doma zasipani bijelim prahom s neba. Ispostavilo se da će povratak potrajati tek nešto kraće od puta oko svijeta za 80 dana, pa sam prihvatio Tibljašev izazov da igram protiv njega igru riječi. Rezultati su bili fantastični. Zajednički zbroj svih mojih uspjeha nadilazio je jedva svaku pojedinačnu pobjedu Tibljaša. Hvala lijepo, sad ću odmarati i piljiti kroz zamagljeni prozor, odlučio sam nakon polusatnog sramoćenja. Za utjehu mi je ponudio bombon protiv kašlja. Prihvatio sam jer valjalo je još izdržati cijeli Gorski kotar krivudanje i testiranje kočnica na klizavoj prometnici. I, zaista, već oko 21 i 30h, Bobo je aterirao na Deltu, na mjesto s kojeg smo i krenuli prethodni dan. Razišli smo se u ugodnoj tišini i nekonfrontirajućim okolnostima, šibani ledeno osvježavajućom burom koja je derala s Banskih vrata. Uvijek je kul prit doma, ča ne?
Foto: http://house.mikser.rs/
Podijeli na društvenim mrežama