U Palachu se razgovaralo o gradu u kojem su svi – susjedi

U Omladinskom kulturnom centru Palach održan je otvoreni seminar „Budi susjed“ u organizaciji riječke Udruge Urbani separe.

Povod okupljanju bili su rezultati online upitnika „Građani i javni prostor“ koji je Urbani separe proveo kako bi upoznao svoje sugrađanke i sugrađane, nastojeći identificirati trenutnu razinu participacije, osjećaja pripadnosti vlastitom okruženju, postojeće odnose te motivaciju i potrebe samih pojedinaca u riječkim kvartovima. A sve to kako bi utvrdili i promjene koje će motivirati aktivnije sudjelovanje stanara u životu vlastitog kvarta, pa time i grada.

Mnoštvo problema, ali i neiskoštenih potencijala

„Putem online ankete proveli smo mapiranje kojim smo htjeli saznati kako naši sugrađani provode svoje slobodno vrijeme, promatraju li javni prostor koji ih okružuje, uočavaju li probleme, utječu li na njih, jesu li uopće spremni uključiti se i angažirati se. Prikupili smo gotovo 190 odgovora, trudili smo da imamo podjednaku zastupljenost građana iz različitih dijelova našeg grada.“, istaknula je Daniela Doubek iz Urbanog separea, koja je zajedno s kolegicom Tanjom Kalčić predstavila rezultate ankete.

Na pitanje kako provode svoje slobodno vrijeme u kvartu, više od 60 % anketiranih reklo je da posjećuje kulturno-umjetnička i druga događanja, preko 40 % je aktivno u rekreacijskim i sportskim aktivnostima, a zapravo je mali postotak onih koji aktivno sudjeluju u stvaranju nekog kulturnog sadržaja, njih samo 14%. „To je upravo ono gdje Urbani separe želi djelovati – potaknuti naše sugrađane da ne sudjeluju samo kao publika, nego i u osmišljavanju i u realizaciji različitih kulturno-umjetničkih sadržaja u svom kvartu”, istaknula je Daniela.

Većina ispitanika (80 %) rekla je da nije zadovoljna ponudom javnih događanja u svom susjedstvu, ali da bi se aktivnije uključili kad bi tu bilo više sadržaja koji njih zanimaju. Od vrsta događanja koje bi najradije voljeli vidjeti svom kvartu su radionice, predavanja, sajmovi i koncerti.

Uz nedostatak kulturnih sadržaja, kao ključne probleme svojih kvartova, Riječani su naveli i nečistoću i neuređenost, pretjeran i kaotičan promet te odsječenost od svojih susjeda. U njihovo rješavanje više od 50 % ispitanika u posljednjih godinu dana nije se niti jednom uključilo, a ostatak vrlo rijetko. Oko 40 % anketiranih o tome razgovara par puta godišnje s prijateljima i susjedima, a jako je mali postotak onih koji o tome svakodnevno razmišljaju.

Građani su ipak izrazili želju za zajedničkim definiranjem kvartovskih potreba i problema, zaključujući da je zapravo potrebno razvijati dobrosusjedske odnose „jer resursi, ideje i znanja već sada postoje u svakoj zajednici, samo ih je potrebno aktivirati.“

„Jako je puno razloga zašto su ljudi aktivni ili neaktivni. Mi u Rijeci volimo jako puno pričati i kritizirati, a ponekad nedostaje moment djelovanja, angažmana, i to je ono što u Urbanom separeu želimo potaknuti, odnosno da i onima koji su skeptični pokažemo da se može i mora krenuti u rješavanje problema“, istaknula je Daniela.

Panel “Kvart odozgo”: Čija je uloga pokrenuti potencijale zajednice?

Temeljem svih ovih ideja nastala su i brojna pitanja na koja se pokušalo odgovoriti kroz raznovrsne institucionalne perspektive na prvom održanom panelu „Kvart odozgo“.

„Okupili smo se svi mi koji želimo vidjeti riječke kvartove kao življa mjesta. Nadam se da ćemo do kraja dana dobiti odgovore kako svi zajedno možemo jačati mjesne zajednica, čija bi uloga trebala biti da prepozna potencijale tih zajednica i mjesta – je li to gradska uprava, mjesna samouprava, civilne inicijative ili građani, i koji su nam alati za to potrebno“, rekla je Tanja Kalčić uoči početka panela.

U panel raspravi, koju je moderirala Marija Katalinić, sudjelovali su Igor Bajok iz Udruga SMART, prof. dr. Emmanuele Curti, konzultant i osnivač talijanske mreže kulturnih središta, dr. Bojana Ćulum Ilić iz Zaklade Sveučilišta u Rijeci, Jošt Derlink iz ljubljanskog kolektiva Prostorož, Dragica Fadljević iz Grada Rijeke i Sherif Rushdy („principles in action“).

Svi oni imaju bogata iskustva rada sa zajednicom, ali s različitim metodologijama. Tako je zanimljiv primjer metoda za uključivanje građana u osmišljavanje potreba iznio Jošt Derlink čija je organizacija u javni prostor Ljubljane postavila mapu/tepih grada na koji su građani mogli pinnati svoje želje.

“Prostorož radi na tome kako da u najvećoj mjeri, ali i na najjednostavniji način, odgovori na potrebe. Mi smo socijalna bića i otvoreni smo za razne socijalne veze, i važno nam je znati da pripadamo lokaciji i s njom imamo veze”, kazao je.

Bojana Ćulum Ilić, koja radi u formalnom i neformalnom obrazovanju, odgovarajući na pitanje kako se stvaraju veze s građanima, kazala je da je na sveučilište došla iz civilnog sektora koji je prije tih 18 godina trebao tek stvoriti čvršće veze sa sveučilištem. “Otad je Sveučilište prošlo zaista značajan put, od pitanja zašto bi ono uopće trebalo djelovati u zajednici kao aktivni čimbenik, preko tapšanja po ramenu, do promjene dolaskom ‘prave osobe na pravo mjesto’. To je sadašnja rektorica, koja je bila osjetljiva na koncept pa su se stvari same počele otvarati, za razne inicijative i politike. Tako je Sveučilište u Rijeci bilo među prvima koje je uvelo da studenti 5-10% ECT bodova mogu dobiti za stjecanje kompetencija kroz razne oblike društvenog angažmana, formalnog ili neformalnog. To je ogroman zaokret u načinu razmišljanja; to da studenti mogu učiti od raznih aktera u zajednici, a ne samo svojih profesora, i uspostavljati razna partnerstva s raznim dionicima u zajednici”, kazala je Ćulum Ilić.

Sherif Rushdy je, govoreći o “bottom-up” motivaciji za djelovanje, naveo da je jedno od ključnih pitanja pitanje svrhovitosti i zajedničke vizije. “Moja osobna svrha je razvoj mog potencijala – dok on ima svrhu za zajednicu. Druga je sudjelovanje u razvoju društva. Osobna transformacija i transformacija društva za mene su povezani; ne mogu postati tko želim dok se moja zajednica ne razvija. Tu se osobna i društvena motivacija povezuju kroz činjenje. To je i izvor razumijevanja, da nešto ne mogu činiti sam, moram imati uz sebe i druge (koji me sile da rastem i izlazim iz svojih granica komfora). Pitanje kako stvoriti kolektivnu akciju pitanje je projekta koji ima transformativni i korektivni potencijal. I ako je projekt isprika za cilj da ljudi zajedno rade, uče, mijenjaju, taj transformativni proces je osnažujući, nosi sreću. Uspjeh projekta nije završetak projekta odnosno ostvarenje cilja nego sreća i povezanost ljudi koji su na njemu radili”, smatra Rushdy.

Emmanuele Curti govorio je o kokreiranju sadržaja u kulturi. Kroz iskustvo rada u siromašnim i fragilnim talijanskim zajednicama koje su gubile stanovništvo, ustanovio da je jedan od ključnih  čimbenika ustanovljavanje “DNA” te zajednice. “I to kroz jezik, kroz koji se počinje graditi.”

U Materi, koja je 2019. bila Europska prijestolnica kulture, projektu na kojem je Curti također radio, jedan je od ilustrativnih projekata bio Atlas emocija, u koji su ljudi s lokacije upisivali osobna sjećanja.

“Zapadna kultura izumila je javni prostor. Radi krize demokracije i raznih drugih procesa, taj javni prostor moramo ponovno osmisliti (re-inventati)”, kaže Curti.

“Mislim da je Rijeka danas na dobrom startnom mjestu da eksperimentira s inovacijama u svim sektorima, i to zato jer je na snazi nekoliko sila koje podržavaju inicijative koje pre-promišljaju zajednice; prije svega to su financijski instrumenti, i bazeni znanja”, smatra Igor Bajok.

“Smatram da je ponuda novih metoda (evenata, prilika za učenje…) koje možemo implementirali u svakodnevni život i iz kojih se možemo napajati čak i veća nego potreba za njima. Druga super stvar je način na koji učimo i mijenjamo stvari. Živimo u zanimljivim vremenima u kojima su na raspolaganju mnoge prilike i opcije. Mnogo se može učiti, eksperimentirati, ali i onda biti strpljivi u iščekivanju promjene”, kaže Bajok. Dodaje i da je u Rijeci momentum koji može podržati participativni razvoj grada sve snažniji, pa je u najavi vijeće građana – inovativni alat za uvođenje građana u proces donošenja nekih političkih odluka.

Dragica Fadljević govorila je upravo o odnosu formalnoj vlasti i građanske aktivacije, te se kao ravnateljica direkcije za mjesnu samoupravu osvrnula na činjenicu da je izlaznost na izborima za vijeća mjesnih odbora u Rijeci na samo 10%. “Vijeća su inače temeljena na političkim partijama, no ove su godine nezavisni kandidati u većem broju izašli na izbore i ušli u vijeća (26 njih u 13 vijeća mjesnih odbora). Drago mi je da sad i oni mogu vidjeti kako je na “drugoj strani”. Naime, kad se politički angažiraju na toj mjesnoj razini, kod građana prilično igraju emocije, a nemaju informaciju o funkcioniranju sustava. Građani također nemaju povjerenje u Grad, a Grad se možda ne trudi dovoljno da im približi svoj rad. Građani su podijeljeni u afinitetima i potrebama, i teško je ujediniti (ili sažeti) njihove želje i prenijeti ih Gradu”, smatra Fadljević.

Na ovo je  Sherif Rushdy komentirao da je glavni problem u “namjeravanoj aktivaciji”. “Kad nema ‘uha’ (ne samo ‘glasa’), obje su strane frustrirane. Ko-upravljanje je mnogo šire od davanja sredstava za projekte građana, bez da im se omogućila osnovna infrastruktura da ta sredstva prime.

Teoretska je stvar razumijevanje toga što upravljanje (governance) jest. Iz pozicije institucija, to je gledanje na građane kao na sredstvo za postizanje cilja institucija. Ali taj proces zahtijeva facilitaciju. Plan za razvoj grada mora izrasti iz ko-kreacije. Ne kao dodatak na plan grada koji je unaprijed smišljen, inače je ta participacija farsa”, smatra Rushdy.

Bojana Ćulum Ilić zaključila je kazavši da naše, post-socijalističko društvo, nosi povijesni teret odbacivanja komunitarizma. “Taj komunitarizam koji smo imali u prošlom sistemu bio je organski. Zašto moramo forsirati studente da surađuju, 2023? To je strašno. Danas imam dojam da je komunitarizam strateški. Ne učimo ništa iz historijskog iskustva”, smatra Čulum Ilić.

Panel „Kvart – odozdo i paralelno“: Kako oživjeti kvart?

Uvod u sljedeći panel „Kvart – odozdo i paralelno“ o tome kako aktivirati i povezati zajednicu te oživjeti kvart bila je online prezentacija Jespera Koefoed-Melsona iz danskog studija Vida Local. U panelu su sudjelovali Miodrag Kuč iz Centra za umjetnost i urbanizam u Berlinu i Anna Acquaviva koja se profesionalno bavi animiranjem zajednice, a razgovor s njima vodio je Igor Bajok. Predstavljeno je nekoliko primjera dobre prakse povezivanja susjeda s udrugama i inicijativama, i to u suradnji s gradskim upravama.

Sam prostor njihove organizacije, bwownfield hala koja je prenamijenjena, “sletio” je na lokalitet usred javnog parka, i nije imao konekcija sa zajednicom. Kako u ZK/U rade podosta umjetničkih projekata, logično su se odlučili da će konekciju početi graditi kroz niz javnih događanja koja jačaju koheziju kvarta. Programe su predstavljali kroz dane otvorenih vrata, ali i izgradnju pozornice ispred same zgrade ZK/U-a s velikim panoima koji su zorno predstavljali kako će ZK/U izgledati jednom kad se otvori. Sve su to bili elementi građenja socijalne kohezije i prije nego li je ZK/U počeo s radom kao institucija pod tim konkretnim krovom. Gradili su, dakle, alternativnu infrastrukturu za otvaranje samog prostora prema ljudima.

Urbanu pedagogiju ZK/U-a Kuč je predstavio i kroz relaciju s menadžmentom kvarta (projekt Quartiersmanagement), u čijoj je osnovi svojevrstan odbor sastavljen od lokalnih građana i institucija koji pri gradu zagovara potrebe kulture i transformacije dijelova grada kroz mikro projekte. Principe je predstavio i kroz rad s  predstavnicima gradske vlasti (Senat Berlin) ali i viših instanci vezanih za EU. U toj gradualnoj podjeli, navodi Kuč, vide se različite metode i pristupi, drugačiji odnosi moći, te elastičnost pristupa.

Kroz više od 15 godina iskustva kao kulturni poduzetnik i konzultant, Jesper Koefoed-Melson iz Vida Local/Cultural districta Copenhagen stekao je bogato iskustva u razvoju i provedbi strategija u okviru kulturnog programiranja i kreativnog stvaranja mjesta s fokusom na žive atraktivne četvrti, gradove i stambena područja. Cultural district Copenhagen, kao organizacija, medijatori su između civilnog, javnog i privatnog sektora, koji koriste kulturu za rješavanje izazova društva, u sadašnjosti i budućnosti.

Na panelu je Koefoed-Melson posebno govorio o radu na angažmanu dionika pri izgradnji kulturnih četvrti. Kolaborativni urbani razvoj, navodi on, moram uskladiti glasove lokalnih aktivista koji zajedno s građanima dolaze do zajedničkih zaključaka o potencijalima ili izazovima, i gradske uprave koja uvijek i neminovno ima mnogo kompetitivnih perspektiva i vizija. Da bi se kreirala demokratska rješenja, te je glasove nužno uskladiti i stvoriti platformu na kojoj se svi oni uzimaju u obzir. Model koji su stvorili u njegovoj organizaciji, upravo za te potrebe, zove se Community organizing model i ima pet faza:

1. Faza postavljanja okvira u kojoj je važno da svi razumiju okvir cjeline koje su dio. Treba definirati vizije i strategije, resurse na raspolaganju, vrijeme na raspolaganju te fizikalije projekta, kako bi dionici od samog starta razumjeli kakvog su projekta dio.
2. Mapiranje – izlazi se na teren i upoznaje lokalne ljude iz različitih sektora (javnog, privatnog, NGO) da bi se shvatili potencijali i izvori. Kroz mapiranje se također grade veze i povjerenje u lokalnoj zajednici
3. Aktivacijska faza uključuje izradu prototipa projekta, kroz koju se dionici dodatno upoznaju i uče raditi jedni s drugima.
4. Faza sidrenja projekta ona je u kojoj se ustanovljuje tko su primarni akteri, dionici se tu već poznaju, a poznato je i tko nosi koju odgovornost za izvedbu projekta.
5. Faza otpornosti ona je u kojoj facilitator obavlja zadnje napore u obliku pomoći dionicima i ostavlja novostvorenu zajednicu da sama iznese projekt.

Po Koefoed-Melsonu, otporne zajednice: transparentno komuniciraju (postoji povjerenje i razumijevanje aktera) / distribuiraju odlučivanje (akteri imaju prilike da razviju vlastite inicijative) / zahtijevaju rano uključivanje [facilitatora] (putem kojeg se izbjegavaju frustracije i konflikti koje nosi nerazumijevanje aktera o tome što je sukus projekta kojeg su dio) / imaju ustanovljene resurse (zajedničku viziju koja osigurava dobru suradnju aktera) / prepoznaju konflikte (i vide ih kao želju aktera da lokalnoj zajednici donesu boljitak) / strpljive su (snažnim zajednicama treba vremena da izrastu) / utjelovljuju fleksibilnost (konstantno prilagođavaju proces ustanovljenim željama i potrebama) / investicije su ( ako je sve zadovoljeno, snažna i sretna zajednica brine o vlastitom kvartu).

Anna Acquaviva, community animatorica, iz Italije, iz Altamure, malog grada na njenom jugu, predstavila je svoje zanimanje. Animatori zajednice, koji se često brkaju s community managerima i srodnim terminima, pomažu javnim upravama i udrugama da uspostave vezu s građanima. Njihov je cilj pomoći organizacijama da čuju svoje zajednice, shvate njihove potrebe, probleme i zahtjeve na koje moraju odgovoriti. Animatori zajednice u svoje aktivnosti uključuju nove aktere, te aktiviraju procese za razvoj društvenih poduzeća sposobnih osigurati lokalni razvoj i socijalnu uključenost. On/ona je mjesto susreta građana i javne uprave, tvrtki, udruga, te podrška rađanju novih društveno inovativnih projekata.

Procesi sudjelovanja vraćaju građane u središte njihove društvene sfere, navodi Acquaviva. Animator zajednice posvećuje im vrijeme, sluša ih i brine kako bi dao oblik onim projektima koji se hrane energijom građana određene lokacije, koji imaju zbirne, a ne individualističke ciljeve, koji se ne zatvaraju unutar birokratskih ograničenja, već se okreću prema van, omogućujući osnaživanje zajednica.

Acquaviva je govorila o alatima i metodama koje na raspolaganju imaju animatori zajednice, te o sposobnostima i osobnostima koje bi bilo poželjno da posjeduju. Naime, uključivanje zajednice, sudjelovanje i procesi zajedničkog dizajna projekata ne stvaraju se i ne upravljaju sami od sebe, već moraju biti olakšani, posredovani, njegovani i podržani posebnim vještinama i sposobnostima. Potrebno je osloniti se na empatične osobe, koje su sposobne biti aktivne na terenu, koje podržavaju građane i organizacije u njihovim aktivnostima. To su profesionalci koji razumiju i dijele misiju organizacija koje animiraju, koji znaju kako koristiti medijaciju, upravljanje sukobima, angažman i alate i prakse za izgradnju zajednice. Sve navedeno Acquaviva je pojasnila na dvije studije slučaja, studiji slučaja projekta izgradnje mreže kuća Case di quartiere Brindisi, i na primjeru ponovnog otvaranja nekadašnje crkve iMorticelli koja je postala kulturni hub.

U završnoj raspravi nakon izlaganja postavilo se pitanje bi li se na europskoj razini mogla stvoriti mreža ili organizacija koja bi odgovarala na potrebe na koje odgovara Cultural district Copenhagen ili ZK/U. Jesper Koefoed-Melson rekao je da postoje razne mreže slične vrste, ali da su projektno financirane i zamiru kad prestane financiranje.

Miodrag Kuč je na istu temu kazao da na razini solidarnosti postoji niz neformalnih translokalnih mreža, što probleme Rijeke i njenih kvartova i zajednica približava mnogim kvartovima na svijetu u većoj mjeri nego što nam se čini, no i da ne možemo očekivati da je Bruxelles adresa za solidarnost, te da najveći potencijal leži u samoorganizaciji.

Na kraju panela sudionici su poslali poruke Gradu Rijeci da podrži participativne projekte i svoje građane kad se obraćaju s takvim projektima (Anna Acquaviva), da procesi ubijaju motivaciju, pa je savjet “samo krenite, zadajte datum i nemojte razmišljati o budžetu” (Jesper Koefoed-Melson), i da ljudi iz grass-roots projekata imaju ne samo ezoterični karakter persona s periferije politike nego – su i strateški partner (Miodrag Kuč).

Događanje je zaključeno radionicom „Koncept skrbi“ koju je vodio Emmanuele Curti. Tijekom radionice razgovaralo se o konceptu skrbi te sagledalo skrb javnih tijela i institucija prema građanima i gradu te se u tom smislu pokušalo prikazati idealan grad.

Dva velika projekta Urbanog separea

Seminar „Budi susjed“ prvi je ovogodišnji veliki susret u organizaciji članova udruge Urbani separe, kojima je želja da sve što rade na terenu, u kvartovima i sa susjedima, i prodiskutiraju.

„Ove godine bavit ćemo se dvama velikim projektima. Jedan je „Pozdrav iz Rijeke“ koji donosi četiri kvartovska festivala na Kantridi, Matuljima, Zametu i Pećinama, a drugi „Park prirode Rječina“, istaknuo je Marin Nižić iz Urbanog separea, dodajući kako Rječina ima puno problema. „Iako područje njezinog toka nije pravi park prirode, ipak se radi o jednom od najljepših prirodnih prostora u našem gradu. Tom temom bavit ćemo se kroz različite izlete gornjim tokom Rječine i u samom gradu, tako da ćete ubrzo gledati rendžere, imati priliku hodati tim prostorom sa džepnom kartom i kroz različite aktivnosti otkrivati prostor koji je potrebno sačuvati”, zaključio je Nižić.

Organizaciju seminara ‘Budi susjed’ podržavaju program Erasmus+ (kroz projekt Motivate to Create) te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske (kroz program Strišo). Cjelogodišnji program udruge Urbani separe financijski podržavaju Zaklada Kultura nova i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

(tekst: MojaRijeka.hr, Jelena Androić/Urbani separe)