Prisjetimo se kako je došlo do prvog, nakon što je brod poslan u nepovrat (tako je barem izgledalo) bombardiranjima grada u režiji savezničkih zrakoplova 5. studenog 1944. godine.
Kiebitz na dnu riječke luke
Galeb je oslobođenje dočekao pod njemačkim imenom Kiebitz na dnu riječke luke. Nije da mu je tamo manjkalo društva. Koliko je toga društva bilo, što ga je sve činilo i na kojim pozicijama, bio je u tom trenutku ozbiljan upitnik. I on je potrajao dvije godine.
Prema svjedočenju riječkog ronioca inž. Karla Baumanna, koji je sredinom 1947. osobno pregledao dno riječke luke, na njenih se 700 tisuća četvornih metara, kao posljedica ratnih razaranja, našlo svega i svačega. Baumann je propješačio u teškom ronilačkom odijelu morsko dno u dužini od 30 km, krećući se na dubini od 5 do 44 metra. Dno je u riječkom priobalju muljevito i hodanje njime nije baš jednostavno, pogotovo što već od sredine luke dubina pada ispod 30 metara. More bliže površini mutno je, na dubini od 5 metara počinje se razbistrivati, a na dubini preko 20 metara je bez mutnoće i prljavštine. Baumann je otkrio kako se u luci nalazi potopljeno oko 26 raznih objekata. (Kako će se poslije pokazati, 26 će biti doista točna brojka, ako se njome mislilo na lučki bazen na riječkoj strani grada. U sušačkoj luci Baroš pronađeno je dodatnih 7 potopljenih objekata, plus 4 objekta u Mrtvom kanalu.)
Objekte u riječkoj luci nastojalo se vaditi jedan za drugim, a 1952. godine, kada je zabilježeno njegovo svjedočenje, još uvijek su se na dnu družila s rakovima i ribama: četiri putnička broda, tri motorna jedrenjaka, jedna cementna maona, četiri neeksplodirane bombe, nekoliko velikih sidara i lanaca, plus koješta drugo.
Svjedočenja ronilaca
Netom osnovano sušačko Državno poduzeće za spasavanje i teglenje brodova – koje će uskoro biti preimenovano u Brodospas, preduzeće za spasavanje i tegljenje brodova – počelo je koncem kolovoza 1947. istraživati položaj i stupanj oštećenosti broda Kiebitz. Poduzeće je bilo pionirsko te vrste u nas, a početak njegova rada donio je prekid prijeratne tradicije da se za vađenje brodova pozivaju strana poduzeća. Brod je ležao potopljen uz Beogradsku obalu (danas Budimpeštansko pristanište), o čemu su na površini govorila dva napola vireća jarbola, vrh dimnjaka i manji dio kupole. Kiebitz, dug 117 metara i težak 4500 tona, ležao je na dubini od 22 metra, udaljen osam-devet metara od obale.
Ključnu ulogu u Brodospasovu zadatku vađenja dobili su ronioci. Brodskim nacrtima i ostalom dokumentacijom nije se raspolagalo, što znači kako je budući plan vađenja, sa svim tehničkim pojedinostima i proračunima, ovisio o usmenim svjedočenjima ronilaca nakon obilaska potopljenog broda. Još više o njihovim crtežima na papiru. Valjalo je utvrditi sve brodske dimenzije, njegov izgled, gdje su mjesta oštećenja i koliki je stupanj oštećenosti itd.
Eksperimentalna metoda
Istraživanje potopljenog broda trajalo je mjesec i pol te pokazalo kako nije bio preteško oštećen. U zrakoplovnim napadima doživio je izravan pogodak samo jednom bombom, i to između skladišta br. 3 i 4, koja je probila gornju i glavnu palubu. Eksplozija druge bombe dogodila se pored skladišta br. 2 i nije bila toliko snažna da bi uzrokovala potonuće. Strojevi su ostali neoštećeni. Zbog požara nastalog udarom bombe, otvorili su se brodski ventili i Kiebitz je završio na morskom dnu.
Desna strana broda ležala je gotovo polovicom na tlu koje je imalo oblik stepenice, dok je lijeva strana stajala tri metra iznad dna, koje se strmo spuštalo. Bila je to vrlo nezgodna pozicija. Da bi se brod podiglo, moralo se ispod njega provući čelične sajle, sve uz stalnu opasnost da se brod pri toj operaciji, možda i neovisno o njoj, prevrne u veću dubinu. Brod u moru uvijek je nestabilan, u takvoj poziciji pogotovo. Prevrne li se na bok, sajle bi bilo moguće podvući isključivo miniranjem susjednih kamenih blokova, što bi donijelo dodatne upitnike u vezi sa sigurnošću broda i uključenih u posao.
Vođenje zahtjevne operacije povjereneo je inž. Adamu Armandu, sveučilišnom profesoru, i inž. Ivanu Fabriju. Oni su sve prikupljene podatke stavili na stol i detaljno ih razmotrili, jednako tako razne zamisli o mogućem načinu vađenja broda. Odluka je glasila – podići Kiebitz najvećim dijelom pomoću vlastitog uzgona, što se moglo dobiti upotrebom cilindara i stlačenog zraka.
Odluka je bila prilično iznenađujuća. Takva metoda vađenja u nas nije dotad primjenjivana, što je značilo eksperiment, a on je povezan s mnoštvom stručnih upitnika i neizvjesnošću hoće li sve završiti kako treba. Metodu su pokušavale primijeniti neke inozemne mornarice, ali s dvojbenim rezultatima. U tim je pokušajima bilo čak težih nesreća. Pa ipak, odbrano rješenje pokazat će se u praksi ne samo odvažno i uspješno, nego i postati dobra škola za buduće aktivnosti mladog poduzeća Brodospas.
Strogo povjerljivo
Kao važna pomoć u definiranju projekta pokazala se – sovjetska stručna literatura. I to ona s oznakom „strogo povjerljivo“. Prema riječima Ivana Fabrija, riječ je o knjigama i knjižicama džepnog formata tiskanim u Sovjetskom Savezu koje su govorile o načinima podizanja plovnih objekata s riječnih i morskih dna. Razloge nastanka tih izdanja nije bilo teško dokučiti. Drugi svjetski rat netom je završio, a Sovjeti su u njemu, povlačeći se pred njemačkim vojnim snagama, sustavno potapali vlastite plovne objekte. Podatke o svakom od njih pritom su detaljno zabilježili, pripremajući se time za njihovo vađenje nakon njemačkog povlačenja. Tako su zapisali gdje su i na koji način pojedini objekti potopljeni, nakon toga kako su i kojom metodom izvađeni. Autori izdanja nisu se ustručavali uspoređivati ono što se smatralo teorijom podizanja brodova i stručna razmišljanja o tomu s rezultatima ostvarenim u konkretnim situacijama.
U nas se nije imalo iskustva te vrste, pa su sovjetska itekako pomogla.
Nakon Armandove i Fabrijeve odluke, sovjetska praksa podizanja broda pomoću vlastitog uzgona tada je samo trebala dobiti prvi domaći primjer, i to uspješan. Samo ili „samo“?
Odgovor čitajte u nastavku kolumne…
Podijeli na društvenim mrežama