Ugovor o redovitom studiranju

Članak
9.

„Fakultet je nositelj svih prava intelektualnog vlasništva u odnosu na radove
koje student izradi u okviru nastavnog programa (seminarski, diplomski, završni
i drugi radovi), što se osobito odnosi na pravo priopćavanja dijela javnosti
putem mrežnih stranica. Prava iz prethodnog stavka Student prenosi na Fakultet
bez naknade, u vremenski i teritorijalno neograničenom opsegu. Student je dužan
poštivati tuđa autorska i druga prava intelektualnog vlasništva te je osobno
odgovoran u slučaju povrede tih prava. Student se obvezuje naknaditi Fakultetu
cjelokupni iznos plaćen od strane Fakulteta s osnove odgovornosti Fakulteta
prema trećoj osobi kao posljedice povrede autorskog ili drugog prava
intelektualnog vlasništva treće osobe koju je počinio student.“

Laički rečeno, Fakultet ima sva prava na koji god rad studenti napišu,
istraživanje koje naprave, inovacije do kojih dođu. Studij nismo mogli upisati
bez potpisanog primjerka ugovora, što je svojevrsni ultimatum studentima.
Moraju li se onda studenti truditi i dati svoj maksimum tijekom studiranja kako
bi pokazali svoj potencijal ili je bolje dati 70% svoje snage  kako ne bismo ostali bez svog intelektualnog
vlasništva?
Konzultirali smo se s nedavno diplomiranom pravnicom koja nam je pokušala
pomoći u shvaćanju ovakvog ugovora. Naime, iako možda na prvu zvuči prilično
nepošteno, odredba članka 9. Ugovora o redovitom studiranju nije neuobičajena.

Zakonom o radu (NN
73/13) propisano je nešto vrlo slično. Člankom 90. Zakona o radu propisano
sljedeće:

(1) Radnik je dužan
obavijestiti poslodavca o svojem izumu ostvarenom na radu ili u svezi s radom.

(2) Podatke o izumu iz
stavka 1. ovoga članka radnik je dužan čuvati kao poslovnu tajnu i ne smije ih
priopćiti trećoj osobi bez odobrenja poslodavca.

Dakle, isto kao u
Ugovoru o redovitom studiranju, izumi i otkrića do kojih radnik dođe za vrijeme
rada, pripadaju poslodavcu. A sve iz razloga što je vrlo vjerojatno da radnik
do navedenih izuma ne bi došao da se nije obavljao određeni posao ili se
koristio određenim instrumentima, dokumentima i slično, a što mu je omogućeno
upravo obavljajući posao za poslodavca.

Primjenjujući isti
princip, vjerojatno je kako ni student ne bi izradio radove, koje inače izradi
za vrijeme studiranja, da nije pohađao nastavu, slušao predavanja te imao
obavezu pisanja određenih radova u sklopu studija.

Nadalje, članak 91.
ZOR-a navodi da je radnik dužan obavijestiti poslodavca o svojem izumu koji
nije ostvaren na radu ili u svezi s radom, ako je izum u svezi s djelatnošću
poslodavca te mu pisano ponuditi ustupanje prava u svezi s tim izumom.

Ovim se člankom uvodi
zabrana natjecanja radnika sa poslodavcem, kojim se radniku zabranjuje da bez
odobrenja poslodavca sklapa poslove iz djelatnosti poslodavca za svoj ili tuđi
račun. Dakle, ukoliko radnik van radnog vremena dođe do izuma koji je u svezi
sa djelatnošću poslodavca, dužan je istoga obavijestiti te mu pisano ponuditi
ustupanje prava u svezi s tim izumom.

Studentski ugovor ne
odlazi toliko daleko i ne spominje radove koje student izradi izvan okvira
nastavnog programa, stoga je za pretpostaviti kako se članak 9. ne odnosi na
ostale radove koji student izradi za vrijeme studija, ukoliko isti nisu u uskoj
vezi s radovima izrađenim u sklopu nastavnog programa.

Jedna značajna razlika
između članaka iz ZOR-a i članka iz Ugovora o studiranju je što je poslodavac
radniku za njegov izum dužan naknadu, dok fakultet nema istu obvezu prema
studentu.

No, budući radnik radi
za plaću, a studenti „rade” odnosno studiraju za diplomu. Najbolja naknada
za njihov trud i rad su dobre ocjene, odnosno visoki broj bodova, stoga im je
svakako u interesu, bez obzira na to što fakultet zadržava prava na njihove
radove, dati sve od sebe i ostvariti najviše moguće ocjene, koje će im jednog
dana donijeti više prilika kako za zapošljavanje tako i za daljnje obrazovanje.