Rijeka i Pula. Aktualan gordijski čvor što su ga poslovnim odnosima spleli 3. maj i Uljanik pokazao se povodom da mi na stol slete podaci o sponama Rijeke s pulskim brodogradilištem uspostavljeni prije skoro 70 godina. Usprkos tomu što niti je Uljanik bio akter neke tadašnje važnije riječke priče, niti je objekt koji je povezao dva grada bio Rijeci ono što danas jest.
Ključna točka u tom trokutu – jer o trokutu je riječ – brod je Galeb. Na što mislim, razjasnit će epizoda iz životopisa Galeba zabilježena nekako u ove dane prije ravno 60 godina, kada je brod isplovio iz pulskog akvatorija, bivajući moćan i blistav kako to nije bio godinama prije toga. I to zato što je prije toga bio na dnu riječke luke. To je dno pasivno proučavao od 5. studenog 1944., kada mu se pridružio nakon napada savezničkih zrakoplova na riječku luku i okolne industrijske objekte. Na dnu se našao pod nazivom Kiebitz, dobivši izravan pogodak bombe između skladišta broj 3 i 4, također pored skladišta 2, s time da drugi pogodak nije bio uzrokom potonuća. Strojevi su ostali neoštećeni, ali su se zbog nastalog požara otvorili brodski ventili, što je dovelo do potonuća Kiebitza 8-9 metara od lučke obale.
Na dnu
Na dnu je ostao do 12. ožujka 1948., kada su ga ronioci splitskog Brodospasa, nakon šestomjesečnih napora, podigli na morsku površinu. Ono što je uslijedilo odvijalo se u pulskom brodogradilištu, gdje je otegljen 14. ožujka. Direktor Uljanika u to doba bio je Josip Kopinič, na glasu kao vrlo blizak Titov suradnik.
Bombama oštećen brod valjalo je za nove plovidbe toliko obnoviti da to nije bilo moguće bez rastavljanja,
sastavljanja i preinaka. Posao nije olakšavao podatak kako je njegova tonaža, prema nekim izvorima, bila dvostruko veća od ukupne tonaže brodova jugoslavenske Ratne mornarice u 1930. godini. Električna energija koju je brod trebao imati nakon obnove, i imao je, bila je tolika da je mogla podmiriti tadašnje standardne potrebe za strujom gradića od šest tisuća stanovnika. Samo za postavljanje električnih instalacija valjalo je utrošiti pet vagona kablova.
Na obnavljanju broda, koji je u planovima Jugoslavenske ratne mornarice dobio ulogu školskog plovila, nisu radili isključivo radnici Uljanika. Dijela posla prihvatila se i posada Galeba, odnosno mornari odabrani za rad i život na brodu nakon njegova isplovljavanja iz pulskog brodogradilišta. Mladići su stigli na njega da bi se obučavali za mornaričke pitomce i kadete. Oni su odradili 15 tisuća dobrovoljnih radnih sati, čija je vrijednost procijenjena na osam milijuna dinara. Nama danas nije jednostavno dokučiti što znači ta brojka, upitnik je kako je prevesti u neku bližu novčanu vrijednost, ali nema sumnje da je moralo biti riječ o značajnom iznosu.
Posada je s oplate skinula preko tisuću i pol prostornih metara hrđe, a za ličenje potrošila deset tona boje. Pomogla je u montiranju motora, uređivanju unutrašnjih dijelova broda, postavljanju električnih uređaja i raznovrsne opreme. Naravno, ono što je na brodu bilo od strojeva i opreme u prihvatljivom stanju, nije se odbacivalo, dapače. To je ponajprije odnosi na sačuvane motore, dio navigacijskih sprava i dijelove brodskog interijera (koji će, budi i to rečeno, ostati na brdu sačuvani do današnjih dana).
Isplovljavanje
Mornari nisu radili te poslove na štetu školskih, što znači kako se usporedno odvijalo upijanje znanja bez kojih nema poznavanja broda i njegova funkcioniranja. Da bi brod-učionica mogao ispunjavati svoju zadaću na adekvatan način, u brodogradilištu je opremljen za teorijsku i praktičnu nastavu. U kormilarnici su postavljeni uređaji potrebni za navigaciju i kontrolu točnosti plovidbe. Montirani su radari i radarska oprema, također navigacijski stolovi, brzinomjeri i sve ostalo što se smatralo važnim u procesu praktične provjere usvojenih teorijskih znanja. Dodatan plus brodu bila su njegova manja plovila, što će reći motorna barkasa, kuteri i čamci, što su omogućavali mladoj posadi vježbe u veslanju, jedrenju i ostalim tipičnim mornarskim aktivnostima. Školskim potrebama prilagođeni su i ostali dijelovi broda, u kojima su uređene prostorije za pripremu hrane, za održavanje higijene, krojačnica, postolarska radionica, također prostorije za odmor.
Naziv Galeb stigao je odlukom zapovjedništva JRM 3. srpnja 1952. godine, uz taktički broj M-11, što je značilo kako je brod službeno dobio dvije funkcije, minopolagača i školskog broda.
Brod je isplovio iz Uljanika sredinom kolovoza te godine, usmjeravajući pramac prema lukama nekoliko jadranskih gradova. Krajem kolovoza moglo ga se vidjeti i u riječkoj luci. Desetog rujna na brod je prvi put stupio Josip Broz Tito, stigavši da bi s njega promatrao smotru brodova JRM. Pozitivne impresije s tog boravka su pola godine kasnije, 7. ožujka 1953., pretočene u prvo Titovo putovanje Galebom, u London, na susret s Winstonom Churchillom, čime je brod dobio dodatnu ulogu rezidencijalne jahte. Uslijedilo je prvo zabilježeno školsko krstarenje, u lipnju i srpnju 1953. godine, kada je brod uplovio u luke Toulon, Rabat, Gibraltar, Krf, Aleksandriju, Latakiju, Istambul i Atenu. Galebu je 9. siječnja 1954. promijenjen taktički broj, čime je službeno postao samo školski brod (premda je, očekivano, zadržao i ratnu namjenu).
Rujna 1955. Galeb će se ponovo naći na navozu pulskog brodogradilišta, zbog održavanja. Time neće nestati njegova spona s Pulom, makar posredno. Rezidencijalni Galeb dobio je s pulskih navoza 1955. rezidencijalnog parnjaka – prvih dana kolovoza Uljanik je porinuo u more jahtu Brioni, izgrađenu kao jugoslavenski „dar caru prijateljske Etiopije“ Haileu Selasiju. Teško da je tomu ključni povod bio rastafarijanizam, religijska slika svijeta prema kojoj je Selasije utjelovljeni bog kojemu je misija ujediniti i spasiti Afrikance, mnogo važnijom pokazala se uloga cara u pokretu nesvrstanih.
Tko bi u ta vremena pomislio kako će Galeb jednog dana završiti u riječkim vlasničkim rukama, bome i kako će pulski Uljanik doći u situaciju pred nestanak, povlačeći za sobom u dubinu i riječki 3. maj? Bilo bi sjajno kada bi danas postojao kakav splitski Brodospas, da još jednom povuče teški teret s dna. Ovaj put ne broda, nego brodogradilišta, i to dva.
Podijeli na društvenim mrežama