Uragani, 60 godina od prvog nastupa

Uragani? Rock’n’roll je bio u Rijeci na svom terenu i prije glazbene družine Uragani, već u drugoj polovici 50-ih, ali je upravo njezina pojava bila prijelomni signal dolaska nove ere, blagoslovljene po kralju Elvisu, nakon kojeg više ništa nije bilo isto. Uragani su premijerni hrvatski i jugoslavenski rock-sastav.

Uragana se valja prisjetiti baš ovih dana, prosinačkih, kojima završava 2021. godina. Povod je važna obljetnica – 60 godina od službeno prvog nastupa momčadi, koji se dogodio posljednjeg dana 1961. u dvorani Amaterskog kazališta Viktor Car Emin.

Taj nastup, dakako, nije pao s neba, voljom kakve iznenadne meteorološke pojave. Pripremne radnje za nju bile su lako čitljive i logično su vodile događaju u Caru Eminu. „Uraganski“ vjetrovi započeli su puhati već u jesen 1960., a epicentar meteorološkog poremećaja bila je Sušačka gimnazija. Zahvaljujući svečanoj dvorani na zadnjem katu, u kojoj će se prihvatiti instrumenata i zajedničkog ovladavanja prvim tajnama rock-ritmova, grupa učenika uvest će Gimnaziju u povijest pop-kulture tadašnje i sadašnje države.

Glavni zaslužnik za to ni u čemu nije sličio spomenutom prethodniku, Elvisu. Ipak, učenik prvog razreda Dario Ottaviani ušetao je u priču s rockerskim imidžom: njegovo lice, kojemu su ton davale „socijalne“ naočale, prizivalo je u misli arhetipske rock-heroje Buddyja Hollyja i Hanka Marvina. Nakon što je Ottaviani početkom jeseni 1960. donio u dvoranu obiteljski gramofon i nešto ploča, za njim su sa školskih hodnika pohrlili Marijan Peharda, Saša Sablić, Ramon Mavar, Anton Vujić (kasnije hrvatski ministar), Ante Škrobonja i ostali učenici koji će postati članovi inicijalne postave sastava.

Dvosatni nastup

Svibnja 1961. školski prostor za vježbu zamjenjuje se onim u Caru Eminu, gdje su dečki odložili akustične i uzeli u ruke električna glazbala. Na djelu je bio već iskristaliziran kvartet: Dario Ottaviani (solo gitara), Milan Marčan (ritam gitara), Marijan Peharda (pianino), Ratko Štiglić (bubnjevi). Posljednji dan godine donosi prvi javni nastup, i to dvosatni, tijekom kojega su na pozornici Cara Emina stalna pratnja mladim gradskim vokalnim nadama Marlenini Pavić, Saši Sabliću, Branki Paranos, Iri Kraljić i drugima. Između nastupa vokalista, žustro su izveli set instrumentalnih tema, mahom iz pjesmarice Shadowsa.

Samo koji dan potom, društvo prima u redove Sanjina Kajbu (saksofon) i Zvonka Šepca (kontrabas). Razlog? Svaka čast britanskim Sjenama, ali prve na ljestvici u ušima mlade riječke momčadi sve su više postajale američke ekipe Johnny and the Hurricanes i Champs. Kadrovske prinove donijet će mogućnost adekvatna skidanja njihovih skladbi.

Štoviše, čavrljajući 7. siječnja s kompletiranom posadom na Korzu, pod Gradskim tornjem, Ottaviani je predložio naziv sastavu. Umjesto u novinama korištene formulacije „ritmički orkestar Amaterskog kazališta“, na plakatima također „ritmička sekcija“ i „ritmički rock-orkestar“, predložio je priznavanje faktičkog stanja na terenu. Njegovi su glazbeni uzori Johnny & društvo, otud prijedlog – Hurricanes. Može, u domaćoj verziji, odgovoriše dečki.

Ubrzanje kojim se potom zakotrljala biografija Uragana, također protežnost kojom se ta biografija nastavila, na gradskoj su sceni 60-ih bez pandana. Krenuvši nulte godine dekade, Uragani su tijekom cijelog desetljeća iznalazili načina da kronološku prednost pretoče i u neku drugu, što se u praksi učestalo pokazivalo kao postavljanje standarda ostatku scene.

Instrumentalni rock i gostujući pjevači

Formula kojom se krenulo u osvajanje plesnih terena bit će isprva tipična za svoje vrijeme, glavni je njezin sastojak instrumentalni rock. Instrumentalnog rocka Uragani će se držati do 1965., ne striktno. To valja čitati kao informaciju da njihova pjesmarica u toj fazi djelovanja bilježi skladbe Champsa, Johnnyja & Hurricanesa, Shadowsa, Chubbyja Checkera, Everly Brothersa, Beatlesa, Rolling Stonesa i drugih. U pojedinim scenskim situacijama vrlo rano su družina otvorena gostujućim pjevačima. Ključni trenutak te vrste događa se ljeta 1965., kada se u opremi sastava pojavljuje Meazzi, prvo stereo pojačalo za vokal u gradu, a Uragani ga donesu u kavanu Neboder, gdje su bili zvučna potpora jednoj  maturalnoj zabavi. Privučen šušurom, u Neboderu se pojavljuje i Saša Sablić, mladić iz inicijalnog „uraganskog“ kruga, u tom trenutku pjevač benda Sonori. Sablić ulazi i suočen sa svirkom Uragana, zaključuje: „K vragu, to su moji dečki, ja moram pjevati s njima!“

Trajna bliskost s društvom iz Sušačke gimnazije vodila je Sablića u povremena zajednička glazbena druženja i prije, što će dovesti do jednog od krunskih trenutaka i njegove karijere i karijere Uragana. Prvih dana 1962. on i društvo izvode u Caru Eminu premijernu autorsku vokalnu temu hrvatskog i ju-rocka, skladbu U tihoj noći. Autor glazbe Ottaviani zamislio ju je kao medium rock, dakle kao skladbu srednjeg tempa, dok je tekst rad Ane Knežević. Na to se početkom 1962. nadovezalo nekoliko instrumentalnih naslova made in Ottaviani, koji su se dijelom našli na repertoaru sastava, što pokazuje primjer skladbe Dvije Tatjane. Dvije ili tri teme kojoj su joj prethodile memorija je u međuvremenu otpustila u zaborav, pa su Dvije Tatjane prva poznata instrumentalna tema hrvatskog i ju-rocka.

Prije nego što postanu VIS, godine 1965., sa Sablićem kao stalnim članom, Uragani će već imati respektabilan status, potvrđen podjednako respektabilnim brojem pozornica na kojima su nastupili. Nakon Cara Emina, gdje su im nastupi  redoviti, sviraju u sušačkom DTO-u Partizan, Neboderu, klubu Husar, hotelu Park, Nafti, Tenisu, Novom listu i drugdje. Teško da tih godina ima gradskog prostora kojemu Uragani nisu provjerili akustiku, a nije se zaboravilo ni prostore izvan Rijeke.

Kadrovske izmjene

Druga polovica šezdesetih donosi ponešto drukčiju priču. Kada se Sablić 1968. zaputi u zagrebačku družinu 4 M, zadatak njegova zamjenjivanja pao je u ruke Dalibora Bruna. I on ga je riješio na iznenađujuće uspješan način. Brun je vokalne zadaće dijelio s Irom Kraljić.

Stalne kadrovske izmjene nisu prošle bez ostavljanja traga na zvučnoj slici benda, a jedna od njih, ona iz 1969, ostat će posebno upamćena. Sa scenski temperamentnim Ivicom Veljačićem za mikrofonom i gitaristom „prljavijeg“ zvuka Vladimirom Stankovićem, Uragani zvuče čvršće nego ikad. Ako je u prethodnim fazama djelovanja spominjanje grupe vodilo ususret asocijacijama na melodiozniji rock i zvukovnicu bližu pop-ugodi, novo lice Uragana potenciralo je žešći zvučni i scenski gard, snažeći bendov rockerski imidž.

Koncertna atrakcija

Takve promjene, međutim, nisu mijenjale ništa u strategiji kojom je društvo hranilo renome koncertne atrakcije. Za razliku od konkurentskih gradskih formacija koje se znale spuštati ljestvicu prenisko, ne birajući sredstva za pridobivanje publike, isto tako nasuprot sastavima koji se publikom nisu opterećivali, inzistirajući na „underground“ filozofijama, Uragani su nastojali objediniti najbolje iz oba svijeta. Osluškivanje bila posjetitelja glazbenih događaja u njih se na pozornici pretvaralo u izbor tema koje amalgamiraju visoke glazbene standarde i hedonistička očekivanja publike. Strategija je u praksi poprimala oblik izvedbenih udara koji su izvođačku pirotehniku podređivali ritmovima čija je poletnost morala i mlaku večer prevesti u plesnu erupciju, a pristizali su iz certificiranih autorskih radionica.

Takav „uraganski“ udar tutnjat će pozornicama sve do prosinca 1971. godine.

S tim podatkom u rukama, evo i dodatka informaciji o obljetnici prvog nastupa Uragana – prosinca 2021. ujedno je 50 godina otkako su Uragani zaključili biografiju.

I ušli u povijest, u najboljem moguće smislu te formulacije.