Urbi et Orbi

O
jednom takvom slučaju svjedoči i jedno doista potresno pismo, objavljeno na fejsbuk
stranci Građanske akcije:

“Jučer sam u povratku
sa posla uočio beskućnika kako spava pred onako uvučenim ulazom jednog propalog
butika. Riječ je o kvartu Dubrava u Zagrebu, u neposrednoj blizini okretišta
tramvaja i autobusa Dubrava. Prostor gdje spava je odmah do pekare Mlinar. Oni
koji žive tamo ili su pak češće u prolazu tim krajem, prepoznat će mjesto po
opisu.

Uglavnom, čovjek spava tamo uz aveniju Dubrava, gdje je jako prometno, na
doslovno dva metra od ceste i tramvaja, dakle svi ga vide. Nitko, ali nitko se
nije ni osvrnuo.
Danas sam ga opet tamo vidio, izašao iz tramvaja i prišao mu. Budući da sam
prošao kroz isto iskustvo, znam kako mu je.
Čovjek spava pod nekim poplunom svijetle boje, sav je zarastao u bradu.
Popričao sam sa njim, pitao ga zašto je tu. Rekao je da su prihvatilišta puna,
sa glavnog kolodvora ga je istjerala policija i da nije jedini koji večeras
spava vani i da tu inače zna spavati kada nema mjesta u prihvatilištima.
Večeras je u Zagrebu dosta hladno, sav snijeg koji se topi se zaledio.
Kupio sam mu u pekari što je htio i zatim nazvao policiju da ih pitam mogu li
ga odvesti u neko prihvatilište, još jedno mjesto se da naći, pa makar i na
podu, ali barem bi bio na suhom i toplom i imao bi topli obrok i tuš.
Dobio sam odgovor da gdje bi oni dospjeli kada bi tako svakog beskućnika vozili
i da ih zovem samo ako napravi neku protuzakonitu radnju.

Ne mogu ga smjestiti
kod sebe, jer tu gdje boravim samo sam gost.

I evo ga, spava tamo
na hladnoći i svi prolaze kao da ne postoji.

Toliko o ljudskosti.”

Jesmo li doista već tijekom ovih kriznih godina toliko navikli na
ovakve scene  pa nas one više uopće ne
diraju?

Sudeći prema sadržaju brojnih komentara na ovaj tekst (koje sam
uspio pročitati), ne bi se baš moglo tako zaključiti. Bez obzira na sve, teško
bi netko ozbiljan mogao povjerovati da je broj uznemirenih vjernika na takve
pojave manji od onog kojeg su uznemirili plakati kazališne predstave. – Ali čovjek i dalje spava na cesti.

U čemu je onda problem?  Pitanje
u ovom trenu nije upućeno Božjem stadu,
nego Božjim pastirima i
gradonačelniku Zagreba. Zašto se, dakle, nemir  građana (sa jednako velikim učešćem uznemirenih
vjernika) u ovom slučaju zanemaruje?

Pokušavam biti objektivan. Možda je cijela stvar zapela u demokratskom
protokolu. Naime, razmišljam onako čisto logički: Reakcija u slučaju “uznemirujućih
plakata” uslijedila je tek na intervenciju vjerskih institucija, koje su
Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba prenijele vijest “da njihovi vjernici zbog
toga trpe velike duševne boli”.

U vezi živih slika beskućnika, međutim, nisu se oglasile  pa gradonačelnik Milan Bandić (poznat po svom
principijelnom stavu da najprije treba pustiti institucije neka odrade svoj
posao) možda samo čeka božji znak u vidu službene obavijesti s Kaptola (i
ostalih Nebeskih ustanova).

Za sada se to još nije dogodilo, što pobuđuje sumnju da i oni sami
možda nisu dovoljno o svemu tome obaviješteni. U tom slučaju, ne bi bilo loše da
se sva saznanja o ovom i sličnim događajima u buduće dojave na njihovu adresu,
kako bi se ove stvari konačno pomaknule sa mrtve točke.

Ili je možda ipak bolje poslušati Majku Terezu: “Ne čekajte vođe,
učinite to sami, od osobe do osobe.” 

Ovo mi se ipak čini nekako razumnije… A vjerujem da će i ova
priča iz Dubrave upravo tako i završiti.