Duboko sam udahnuo tek toliko da uzmem nešto zraka od uzbuđenja koje me je obuzelo kad je objavljeno da će Anna Calvi nastupiti u Rijeci. Kad su mi pluća bila u dovoljnoj mjeri opskrbljena kisikom, odjenuo sam najsvečanije traperice u kolekciji i uputio se nabaviti ulaznice po početnim, ultra povoljnim uvjetima.
Na njezino prethodno ukazanje koje se dogodilo u Zagrebu nisam se odvažio otići, no oni koji su svjedočili nastupu rekli su da je veličanstveno odigrala ulogu prave zvijezde. U tih sat vremena koliko je trajala svirka, govorili su mi, to je nalikovalo dekadentnim studentskim tulumima, furiozna ženska s gitarom plela je svoje priče o ljubavi i prijateljstvu, ispovijedi o razočarenjima i žudnji.
U takvim okolnostima, jasno je, htio sam biti dijelom tog vjerskog događaja. A i prostor, open air kod Guvera, bio je potez i pol organizatora! Posljednji put sam ondje gledao početkom devedesetih grupu FIT. I taj sam događaj pohodio s puno žara, bilo je ljeto, toplo, iz Pythona se poslužilo piće vani, ali čaše se nisu razbijale bez razloga jer smo svi bili u japankama. Poneki od nas su već bili mutnih očiju i nezgrapnih kretnji kad je kvartet počeo pržiti. Nebo nad Rijekom zna biti čudno. Nakon samo dvadesetak minuta bili smo sve mokriji od kiše koja je uporno padala. Tadašnje prognoze nisu bile ni izbliza ovako precizne kao danas pa nitko od nas nije imao kišobran. A i binu se nije zaštitilo krovom. Nakratko su momci s razglasa napravili sastanak s članovima FIT-a, nakon čega je odlučeno da će zbog sigurnosti publike i opreme koncert biti prekinut. S tim nisu bili suglasni Zorko, Bajo, Miro i Siniša pa su naprosto, natopljenih instrumenata, bez ozvučenja i samo s pojačala, nastavili svirati. Kada se bubnjarska kasa napunila vodom odustali su i oni. Bili su nagrađeni dugotrajnim pljeskanjem i skandiranjem. I sad se gotovo povijest prijetila ponoviti.
Sve do tog četvrtka, 23. svibnja, lijevalo je sa svih strana, u bilo koje doba dana i noći. Slušao sam posljednji album ove male Britanke, tek da se donekle ipak informiram o čemu je riječ. Zaista, svako toliko bi me ponešto trgnulo kad bih naišao na neki dobar dio u pjesmi, nije mi dalo zaspati na kauču. Svirka odlična, atmosfera gdjekad psihodelična, vokal nadnaravno uvjerljiv i strastven. Calvi je na sredini između plahosti i ekstrovertnosti kad pjeva i svira.
Po planu, ukazali smo se na ulazu nešto prije 22 sata. Zagrijavanje smo preskočili jer smo se zabrbljali s mnogim prijateljima i poznanicima. Svi smo bili izvrsno raspoloženi, noć je bila suha i ugodna s tek pokojim neopasnim oblakom, kabanice smo mirna srca ostavili u vozilu.
Arboretum ispod zida je bio ispunjen, zelene površine su se gazile kako bi se zauzeo što bolji vidik. Pive su se služile u plastičnim prozirnim proizvodima. Svjetla na pozornici su se počela gasiti, muzika s razglasa je utišana. Iz tko zna kojih razloga popravio sam frizuru kad je Anna prišla mikrofonu s Telecasterom. Pratila ju je klavijaturistica i bubnjar s odličnim smislom za dinamiku. Prva stvar je nekako prošla mlako, moguće da još čuva adute u rukavima za poslije. Kad je i četvrtu pjesmu završila, tiho je u mikrofon rekla „thank you“, a ja sam se poželio teleportirati doma. Međutim, hrabro sam odstajao ostatak koncerta koji je na trenutke podsjetio na ugodnu čajanku, a tek povremeno na rokenrol otkrivenje. Kad je na repertoar stigla Desire bubnjao sam si po bedru u ritmu i pogledavao gitaristicu na bini. Nije se njihala, stajala je ondje i pjevala stihove nekako neuvjerljivo. Na kraju je izgovorila neku dražesnu frazu poput ‘bili ste divna publika’ i prevukla preko sebe zaštitni pojas nedodirljivosti. Bio sam sretan što ni sa kim nisam morao povesti razgovor o svirci. Uskoro sam se zavalio u suvozačevo sjedalo i krenuli smo doma.
Bila je to netipična riječka večer, s blijedim zapusima vjetra zapadne svježine.
Podijeli na društvenim mrežama