I jučer su u nas bila deklarativna usta puna radnika, ali uz važnu razliku – što više, to bolje. Bivša država se službeno predstavljala kao radnička, pa su radnici, pogotovo oni doista vrijedni i stručni, u njoj dobivali bolji javni tretman. I nije to bilo vezano samo uz Praznik rada. Na što mislim, pokazuje primjer radnica riječke Tvornice duhana.
Godine 1947., u završnici postojanja onoga što su sugrađani popularno nazivali Tabakjera (radila je do sljedeće godine, da bi u njezin kompleks 1949. uselila Tvornica motora Rikard Benčić), radnice Tvornice bile su javno promovirane kao uzoran kolektiv. Bilo je to u skladu s tadašnjim službenim običajima. Posebno je to izlazilo na vidjelo u trenucima kada se isticalo pojedinačna imena radnica, na tragu želje da posluže kao uzorni primjeri ostalim zaposlenima. A bome i svima drugima, u doba kada je rad bio naširoko promovirana društvena vrijednost.
Poratna riječka Tvornica duhana nije se mogla pohvaliti radnim uvjetima. Strojevi na kojima se radilo bili su potpuno dotrajali, u usporedbi s ostalim tvornicama iste vrste u državi zapravo najstariji. I radnice su svojim godinama bile nekako u skladu sa strojevima, mnoge među njima imale su preko 30 godina staža. Radno iskustvo je radno iskustvo, u pametnijim društvima zna ga se cijeniti, ali i mladenački elan je mladenački elan.
Uvođenje radne norme u Tvornici duhana
Zbog uspješnijeg funkcioniranja radnog procesa, u Tvornici je 1. svibnja 1947. uvedena radna norma. U neposrednom poraću nje nije bilo. Najvažnijim se činilo pokrenuti proizvodnju, a dalje će već nekako. U odjelu za pakiranje cigareta, gdje je bilo zaposleno 90 radnica, nova je mjera donijela obvezu da svaka od njih na dan zapakira po 21 kg cigareta. Na radničko podizanje obrva, uslijedila je informacija kako je riječ o najmanjoj radnoj normi za te poslove u državi. Drugdje je ona iznosila po 24 kg, negdje čak po 27 kg. Da valjda ne ispadne kako je Rijeka nekakva zabušantska zona, norma je ubrzo povišena na 24 kg, primjerice na razinu norme u Tvornici duhana Rovinj. Povišenje radnih zahtjeva nikad nije popularna mjera, ali je zahtjev imao i asa u rukavu – za prebačaj norme dobivala se novčana nagrada. Redovna dnevna nagrada iznosila je 100 dinara, a tko se potrudi više od toga, dobit će više. Doduše, nije bilo isti izboriti se za dodatnu novčanu nagradu uz normu od 21 kg i uz normu od 24 kg. Povećanje norme učinilo je dodatnu nagradu teže dohvatljivom, pa su radnice krenule ispunjavati novu normu bez velikog entuzijazma.
Novčano nagrađaivanje
Tad su na scenu stupile najvrjednije radnice Tvornice i njihov primjer javno je razglašen. Naravno da se u tomu može prepoznati propagandni sastojak priče, ali mu se načelno nije imalo što progovoriti. Kako su tih dana izvještavali u više navrata gradski mediji, u tomu je prednjačila radnica Amelija Scrobogna. Ona je ubrzo prebacila novu normu, najprije za 15 posto, potom i za 25 posto, što je značilo pakiranje 30 kg cigareta. Možda je ona, kako su to njezine kolegice znale reći, uistinu „imala ruku za taj posao“, ali se nakon toga pokazalo kako ona sa svojom „lakom rukom“ nije u Tvornici usamljena. Adriana Rubinić pridružila se sa svojih 30 kg zapakiranih cigareta. Možda ne baš poput te dvije, normu su u visokom postotku krenule prebacivati još neke radnice. Bile su to Olga Belen, Marija Sotora i Stela Belezi.
Da bi valjda zadržala korak prednosti, Scrobogna je na to odgovorila osobnim dostizanjem stalnog radnog učinka od 30 kg, štoviše rekordom od 33 kg. Poruka je očito glasila „Može se!“, a vjetra u leđa takvom razvoju događaja pomoglo je dodatno posebno novčano nagrađivanje dodatno posebnih radnih učinaka.
Udarnici i udarnice u drugim riječkim tvornicama
Slična praksa hvatala je korijena i u ostalim riječkim tvornicama. Pojavio se pojam udarnika, što će reći radnika koji ostvaruju radne učinke toliko iznad postavljenih normi da ih valja smatrati udarnim iglama svojih tvornica. Također uzorima koje valja u tim istim tvornicama slijediti u što većoj mjeri. Oni su isprva bili javno pohvaljivani, u sljedećoj fazi krenulo je i novčano nagrađivanje.
Proletimo letimično kroz 1947. i otmimo zaboravu barem neka njihova imena. U Tvornici konopa su kao uzorne radnice i radnici isticani Anamarija Intravaia, Amalija Bezjak i Josip Gelsi. U Poduzeću Učka, koje se bavilo proizvodnjom alkoholnih i bezalkoholnih pića, u isto su doba pohvaljivane radnice Zorica Turkalj, Maria Mičetić i Matejka Petrović. U tvornici Cementizia fiumana, koja je izrađivala bitumenske proizvode, najboljim su radnicima smatrani Umberto Scala, Augustin Somogyui i Atilio Fernetti, također Natale Poropat, koji je proglašen udarnikom. U sušačkoj sapunari Rječina udarnicima su proglašeni Božo Franović, Ivan Srdoč i Aleksandar Huserik.
U Tvornici Rade Šupić udarnici su bili: Pjerina Cuculić, Sonja Miculinić, Zdravka Črnjar, Ivan Balzani, Elza Valjan, Marica Tićak, Kazmir Vlahinić i Drago Butorac. U Tvornici papira udarnici su postali: Ivan Katić, Danica Dujmić, Josip Srića, Albert Grbac, Nevenka Škaron, Fana Premate, Josip Bezjak, Zlatko Kamenar, Josip Mesić, Milan Ružić, Leopolda Matrljan, Marijan Host, Bosiljka Šandrovac, Romana Čohar, Boris Kovačić, Neva Baćac, Danica Bačić, Darinka Sobotinčić i Stanko Maršanić. Tu popis ne prestaje…
Rad se poštivao
Vratimo li se radnicama Tvornice duhana, valja reći i to kako nisu dugo ispunjavale ili prebacivale normu na istim radnim mjestima. Ne, nisu unaprijeđene u rukovoditeljice ili nešto slično. Jednostavno, tvornica je 1948. zatvorena. Vodilo se računa o socijalnim posljedicama toga čina, pa su radnice dobile za to doba dobru otpremninu, kao i svi ostali zaposlenici. Samohrane majke nisu dugo čekale na posao, primljene su u tvornicu RIO. Tamo su na njihove ruke, umjesto duhana i cigara, čekale košulje, hlače, kaputi, krojačke škare i glačala.
Da, rad se jučer poštivao, a danas je na cijeni uglavnom suprotno od njega. Tonemo kao društvo i teško je povjerovati kako ta dijagnoza nema baš nikakve veze s ovdašnjim promijenjenim odnosom prema radu. Koga ovdje na službenim razinama doista, baš iskreno briga za radnički praznik?
Podijeli na društvenim mrežama