I dok smo se početkom ljeta počeli ugodno opuštati uz more i Del Boyevu pinu koladu, ostavili smo sjećanje na koronu i lockdown negdje već daleko iza sebe. Računali smo da su ti okviri koji su nas opasavali i ograničavali u kretanju i djelovanju završeni pa smo si dozvolili gledanje u budućnost. Tu smo upravo preživljenu anomaliju pripisali nekakvom neugodnom fenomenu koji nas je iritirao kao i komarci u sjeni bora. Ali pokazalo se da priroda nema predvidljivu dinamiku, a da su virusi neodgojeni klipani koji vozikaju divlje beemvee uokolo prijetećim brzinama i da dosta tih hahara ne mari ama baš ništa za nas obične ljude. U tu kategoriju spadaju i predsjednici velikih država, pokazalo se uskoro.
Uz stanoviti poticaj turista koji su nahrupili na našu obalu virus se stao razmnožavati, ali uglavnom potajno s neznatnim simptomima, gotovo je djelovao jadno i glupavo, u svakom slučaju bezopasno i nezabrinjavajuće. Da pojednostavim – okačili smo i tu epizodu mačku o rep.
Modni dodatak na licu
No, obrat se dogodio naglo. Kovid se uskoro izvukao iz svoje nevidljive uloge, kao da je bio pod utjecajem morfija kraće vrijeme, i počeo iznova krojiti naše sudbine. Opet se zavukao u trgovine živežnim namirnicama, u restorane, kafiće, sportske dvorane, stadione, bazene, cipele, teglice s formalinom. I evo nas sad s obaveznim modnim dodatkom na licu, kako mi je to zamijetio jedan poznanik: ‘Izgledaš ko nindža, nisam te prepoznao!’ Budući da nisam raspoložen za sudjelovanje u prenošenju zaraze, zajedno sa stadom odmah sam pristupio vakciniranju. Za početak – protiv gripe. Još jedna mrvica kemikalija u tijelu, pih, koga više briga! Našopan sam svakakvim medikamentima, pa ako sam i zaronio licem u tanjur s cjepivom koga briga, zar ne?
Za svoj boljitak spreman sam ne pročitati i ona sićušna slova s upozorenjima i kontraindikacijama. Sve, samo da me ne ćopi par ovih letećih vragova šta idu po zraku nekontrolirano! Jasno, imam puno ovih oko sebe koji će mi dobroćudno objašnjavati da iz zdravstvenih i inih razloga ne bih trebao uzimati ama baš bilo što u svoje bicepse, ali ja na to uglavnom odšutim. I mislim svoje. Ne volim iznositi svoj glas u vezi tih moralnih ili kojekakvih higijenskih pitanja.
Ono što se da osjetiti jest opće raspoloženje. Evo, mogu zasad primijetiti da nije na nekoj visini. Opet smo u nekoj vrsti psihičke torture. Neki mi (pouzdani, moram nadodati) izvori tvrde da neki kompanjoni (dobro, više su bivše kolegice, a u nešto ipak manjem postotku muški pripadnici ovih regionalnih plemena) već uzimaju i Bibliju u ruke. Vele, iz znatiželje. Ali slutim neuvjerljivost iza tih riječi. Meni to u svakom slučaju ne smeta, jer svatko si uređuje manevarski prostor koji mu odgovara, po vlastitom izboru.
Moja su očekivanja ipak okrenuta u drugom smjeru, tamo gdje leži znanost. Ali nju pak financira kapital iz farmaceutske industrije, pa naravno da su sumnje u čistu i divnu znanost razumljive. Svejedno, neću stavljat svoju osobnu poreznu prijavu ni sudbinu u ruke oca, sina i duha svetoga. Možda ću zbog toga gorjeti u paklu, ali nekako ne vjerujem. Ko će ga znati, nije nemoguće da iz mene već progovara i lagana rezignacija pa mi sve postaje svejedno…
Podijeli na društvenim mrežama