Prešlo mi je u naviku ispitivati prijatelje koji su živjeli onkraj Rječine jesu li imali običaj odlaziti na koncerte. Različite sam odgovore dobivao, no jedan mi se dopao najviše.
G. mi je ispričao kako je do svoje petnaeste godine volio svakog petka s mamom raditi na projektu palačinki, veli mi to mu je bilo u krvi, pa bi svako poslijepodne prije rituala sjedio u sobi i slušao ploče Smaka i Bijelog dugmeta. Ali onda ga je, ne zna točno godinu, ali misli da je bilo krajem 1981., nazvao stanoviti susjed Zdravko, i to uslijed jedenja sočnih marmeladiranih tijesta, i nagovarao ga na neki super događaj. Svira bend iz Beograda, Električni orgazam. I još neki, dodao je, naši dečki, za zagrijavanje.
Da ne ispadne neiskusan, prihvatio je izazov i promrmljao u znak slaganja dolazak ispred Dvorane mladosti. U međuvremenu je pokušao dokučiti o kakvom je sastavu riječ. Nije išlo, tek je slutio da bi moglo biti nešto moderno što ne uključuje previše solaža na gitarama. Otpio je malo vode i zadnjim komadićima tijesta s pijata pokupio iscureni džem od šljiva. Kad je prožvakao sadržaj, obavijestio je mamu da ide malo van. Zanimalo ju je gdje je točna lokacija vani, a on je neznatno izmuljao odgovor gledajući se u zrcalu i stavljajući nešto mirišljavo po licu. Pet minuta kasnije jurio je dugačkim koracima prema zbornom mjestu.
Plamen svirača
Zdravkovi prijatelji su sjedili po stepenicama s cigaretama u ustima, kreveljeći se u rasparanim trapericama i samodizajniranim crnim pseudokožnim jaknama prekrcanim bedževima. Umalo je osjetio da mu možda nije ovdje mjesto pa je skovao plan da će u slučaju nelagode otperjati kući s izgovorom da sutra piše kontrolni iz matematike. No, prihvatili su ga u društvu bez primjedbi, bio je očito pod zaštitom, pa ga je preplavio val radosti kad je zapalio i on svoju prvu cigaretu. Nikada mu takvo što ne bi palo na pamet pred mamom jer ondje gdje ona obitava sve je podsjećalo na čistu posteljinu, oprani pod, opeglane zavjese, lijepo složene najlonske vrećice u ladici i ormar s mirisom naftalina. Kad je došao trenutak za pokret svi su kao na neki znak skočili na noge i krenuli prema Narodnoj čitaonici. Tih godina prostori za svirke mladima nicali su na sve strane, od zametske Sahare, do trsatske čitaonice, od igrališta Nafte, Tenisa do Partizana, sve je bilo pod okupacijom. Odjednom posvuda svirači, Rijeku kao da je zahvatio plamen, ali izvjestitelja s dramatičnim upozorenjima nije bilo. Nastupilo je generalno novačenje života kakvog se dotad nije poznavalo, kao da je grad počeo iznova graditi novu kulturu.
Ispred Čitaonice gužva, čekalo se na ulazu. Osjetio je G. ogromno uzbuđenje, pipkao se po jakni kao tražeći kutiju cigareta u džepovima, pa otkidajući zanoktice zubima. I on je oduvijek sanjario o tome da će pisati pjesme i zabavljati publiku virtuoznim sviranjem, ali kao da je realno sagledao situaciju pa je sebi nakon nekoliko pokušaja priznao poraz na tom terenu. Dopustio si je mogućnost da se to možda vremenom promijeni jer je smatrao da je otvoren i željan razvijanja. No, često je tvrdio kako je zapravo samo dosadan i tih i da mu je draže biti takvim nego li napraviti budalu od sebe. Nikada se nije na primjer napio iako su mu mnogi sugerirali da će tako lakše otpustiti ventile i inhibicije pa se u takvom stanju možda i dopasti kakvoj djevojci.
Oh, konačno su otvorili vrata i svi su nahrupili u malu dvoranu kao da je to kantina u kojoj se dijele besplatne slovenske krafne s čokoladom. Atmosfera se intenzivirala do maničnosti tek kada su momci, i cura, iz Orgazma stali na binu, Gile je u rukama držao gitaru koja je zujala kao da je prikopčana na istosmjernu struju, a s mikrofona je uputio pozdrav uz nadu da okupljeni neće zuriti samo u njih nego i ‘zaigrati’ na podiju. Zdravko je preuzeo inicijativu pa je uz prve akorde počeo skakati povlačeći i ostale za kragne ili rukave, ovisno što mu je bilo nadohvat. Zvuk je bio loš, ali na to nitko nije osobito obraćao pažnju, a nekoliko je reflektora i radilo pokazujući visoku dinamičnost ljudi na pozornici. Onaj drugi gitarist je u nekom trenutku kleknuo na pod i udarao po žicama kao u transu, a neka je srednjoškolka uporno zazivala njegovo ime, no ovaj nije imao vremena za individualne pristupe pa se kao na šustama odgurnuo i skočio prema bubnjaru.
Uzburkana krv i zajednička hipnoza
Gile je urlao o papagajima i krokodilima, bio je pun samopouzdanja, stalno je zauzimao poze, vrteći glavom čas lijevo čas desno, ne ispuštajući ni na tren instrument iz ruku, kovrče će mu kao Bolanu tek nekoliko godina kasnije letjeti oko glave jer se zasad ipak držao punkerskih frizersko estetskih postavki, bend ga je pratio što god da učini! Vulićka je iskrila tamo pozadi, pogleda uperena ravno naprijed ili prema vratu basa. Petljala je nešto sa žicama struje pa je to stvaralo jezivi brum i buku u publici, no nikom nije smetalo. Ovo je bio sasvim drugačiji svijet, nimalo prožet sigurnošću dječačke sobe i djetinjstvom već pun izazova šiban nevjerojatnom energijom i toplinom koja je dolazila sa svih strana. I kad je sve završilo nakon malo manje od pedesetak minuta, analiza se nije dala odrediti precizno, uzburkana krv ključala je u cijelom tijelu, a raspoloženje se zadržalo svima u umu, nešto nalik zajedničkoj hipnozi, osjećaju sreće koji se ne da lako ispripovijedati. Tu se večer dogodilo nešto izvan konkurencije, iz ambisa nezrelosti skočilo se ravno na dasku nepredvidljive odrasle budućnosti koja je uslijedila naletom novoga tsunami vala.
(Gile i Švaba, svirka u Palachu 27. 2. 1987. godine / Foto: Vavin arhiv)
Podijeli na društvenim mrežama