Poželimo
li biti pedantni, eto nas ususret podatku da se obljetnica koja je povodom ovih
redaka dogodila 4. veljače. Toga dana 1903. godine su u riječkoj obitelji
Antonija Francesca i Marije Wnoucsek rođeni blizanci Romolo Ermano i Romeo
Andrea. Na prve korake dečki su se ohrabrili u rodnoj kući u današnjoj
Baračevoj 16, čije je prednje lice gledalo na ulicu kojom su u ta vremena
hitali gradski tramvaji, a straga se širili željeznički kolosijeci kojima su
plazile kompozicije teretnih vagona. Mali je Romolo u devetoj godini nacrtao
prvi autoportret, signalizirajući kako mu svijet neće ostati ograničen unutar
prostora što su ga definirale dvostruke tračničke linije, tramvajska i
željeznička. Pomoglo je i ozračje u roditeljskom domu. Tko je između buke što
je dopirala od vozila oslušnuo malo bolje, mogao je iz stana Wnoucsekovih čuti
zvukove ugodnije vrste, zvukove glasovira, viole i violončela. To su muzicirali
mali Romolo, sestra mu Vilma, otac Antonio i ostali članovi obitelji. Romolu je
umjetnost bila dijelom obiteljskog okružja od najmlađih dana. Violinu i
violončelu mu je vjerojatno stavio u ruke otac, čije češko prezime nije govorilo
da je rođen u Mađarskoj. U Rijeku je stigao kao austro-ugarski vojni obveznik i
tu ostao, sklopivši brak s Marijom Rostand, domaćicom slovenskog porijekla,
Službenici
Kraljevine Italije promijenit će Romolu 1921. prezime u Venucci. Godine 1923.
izvanredno će upisati studij likovnosti na Zemaljskoj ugarskoj kraljevskoj višoj
umjetničkoj školi u Budimpešti, da bi se četiri godine potom vratio u Rijeku. Sve
ostalo je priča o mladiću koji postaje velik umjetnik, u najproduktivnijoj fazi
avangardističkih sklonosti, ali ne držeći u ruci gudalo, nego kist i olovku,
nerijetko i kiparsko dlijeto. Ponajbolji izvor informacija o njegovu umjetničkom
radu danas je katalog velike retrospektivne izložbe što ju je 1993. priredila
riječka Moderna galerija, odnosno Daina Glavočić, iz kojega nije teško dokučiti
što je potaknulo stručna pera da Venucciju daju titulu riječkoga umjetničkog
prvaka. S tom informacijom u rukama, posvetimo sljedeće retke jednoj drugoj
dimenziji Venuccijeve biografije, onoj koja se manje bavi dosezima njegova
kista…
Koliko
se Venucci pokazao velikim umjetnikom, toliko se pokazao i velikim stanovnikom vlastitoga
grada. Tu je svoju stranu pokazao u najtežem, sudbonosno prijelomnom trenutku,
godine 1945., kada je odlučio kazati zbogom dotadašnjim umjetničkim
eksperimentima, možda shvaćajući kako u gradu poput Rijeke sam život može biti
najveći eksperiment. Ulaskom partizanskih snaga u grad i tektonskim političkim
promjenama pod upitnik mu je došao fizički opstanak. Gotovo svi njegovi
prijatelji i suradnici iz grada odlaze, u strahu od nove vlasti, a on odlučuje
ostati. On, koji je ne jednom udovoljio narudžbama prethodne, fašističke vlasti
i stvarao njenom ideologijom obojene radove. Ne treba sumnjati da je znao
koliko tim ostankom stavlja glavu u torbu. Premda će se odluka u konačnici
pokazati dobrom – nova ga je vlast ostavila na miru, vjerojatno procijenivši
kako Venuccijev prethodni rad nije bio pitanje ideološkog izbora, već prije
neimanja izbora, pa će mu dopustiti nastavak rada, štoviše nastavak pedagoškog
posla u školi – hrabrost toga čina golema je. Ne umanjuje ga nimalo ni
činjenica da je po ostanku korjenito promijenio likovni jezik, priklanjajući se
prvih poratnih dana čak socrealizmu, a potom se kloneći radikalnih iskoraka od
dominantno građanskog ukusa sredine. U svojoj kasnoj fazi, avangardist Venucci
je slikar veduta iz Staroga grada, nerijetko i nostalgičarski dokumentarist
njegovih vizura koje nestaju pod naletima novog.
Biografske
epizode poput te upućuju na činjenicu kako Venucci nije osoba samo/“samo“ iznimna umjetničkog životopisa, zato ga na
umjetnost i ne treba svoditi. U Venuccijevu slučaju, previše toga ostalo je
izvan drvenog okvira slike… S obzirom na svoje nacionalno porijeklo (otac mu je
čeških korijena, rođen u Mađarskoj, majka Slovenka, a prezime talijanizirano),
s obzirom na intelektualno formiranje (studirao je u Budimpešti, održavao
tijesne veze s kulturnom scenom Italije), političku sudbinu (rad je započeo pod
ugarskom krunom, nastavio u doba talijanske fašističke i jugoslavenske
komunističke vlasti, da bi djelo s vremenom postalo kulturna baština hrvatske
države), Venucci je točka u kojoj se sažima sve ono što je u 20. stoljeću
presudno obilježilo grad u kojemu se rodio i živio. Venucci je pojava nastala
intenzivnim višenacionalnim i multikulturnim miješanjem, uz podjednako važan
udjel burnih višekratnih promjena političke paradigme. Osobna životna sudbina i
sudbina grada u njegovu se slučaju fascinantno preklapaju. Simbolički gledano,
između Venuccija i Rijeke može se staviti znak jednakosti. Znamo li danas tu
činjenicu prepoznati i, što je podjednako važno, adekvatno cijeniti? Kuća
u Baračevoj 16 o tomu šuti (pa i o svemu ostalom, bez ikakva vidljiva spomena
na svoga velikog stanara). Ali, barem u trenucima obljetnice, mi ne moramo tako.
Podijeli na društvenim mrežama