Svakako je tome pridonijela i činjenica što je
upravo u tom trenutku Avlijanerima pristupio i moj prijatelj Hrvoje,
pridonoseći svojom gitarom općoj zvučnoj kakofoniji. Izet je svoju buntovnost
lijepo izražavao kroz pjevanje. Dakako, bilo je ondje mjesta za ogorčenost i
ljutnju, no mislim da zbog toga nije osjećao osobito kajanje ili pak pokazivao
strah da bi zbog nečega mogao gorjeti u paklu. Ako je u početku svoje
glazbeničke karijere i svirao pankerske obrade radi razgibavanja udova, one su
vremenom ipak postajale neka vrste originalne petljancije samo izniknule iz
sličnog izvora.
Rokenrol je drugačiji od svega
drugoga, i Izo je vrlo dobro naslutio da je u toj grani ljudskog djelovanja
njegova budućnost. Nakon godina vođenja Avlijanera jednosmjernom ulicom,
raspušta sastav, okuplja Osnovnu školu Sulud III. Tome dodaje i tetovažu na
ruci. Radi uvjerljivosti možda. Dolazi i do prvih izdanja, malo kod Zdenka
Franjića, pa selektivno u Dallasu, kroz kompilaciju Strašni Riječani. Malo tko nije s te kompilacije zapazio
autobiografsko autodestruktivnu pjesmu ‘Droga je u meni’. Nešto čežnje, doza
krivnje, sirove gitare, narašpani glas i hopla – evo vam alternativnog hita za
one koji se osjećaju marginalizirani od društva! Izet Medošević ne laže.
Lirikom on je kontinuirana suša u pustinji, zastrašujuća noć bez kraja, jerihonska
trublja pred kojom se razaraju zidine. Lako će razderat srce oštrim jezikom.
A onda je proširio svoje
djelovanje na vrlo pažljivu i artikuliranu literarnost, pišući priče koje su
naturalističke, opijatne, zavodljive, nestašne, ponekad i nenamjerno duhovite s
dijalozima prebjeglim iz oblačića iz stripova. Kao da je odjednom s
distorziranih gitara prešao na povlačenje gudala na vrlo osjetljivom
violončelu. Isti čovjek, dva lica? Ne, nikako. I dalje je nastavio svoju misiju
kroz mnoštvo, kroz javno djelovanje, ali ostajući sam. S malom razlikom u onom
visokom glasu koji para unutarnje organe – uveo je u osnovni izričaj nadu, ono
što ga drži na površini, a što sam i slutio da izvire iz njega pri snimanju
prvih pravih studijskih snimaka. Sve je vrijeme u nekoj osobnoj iznurujućoj
bitci, da se održi u samonametnutoj edukaciji, a da pritom nikada ne izgubi
dragocjenu slobodu.
Izo nije tip koji bi kukao, ma
kakvi. Nosit će sa sobom na svakom ramenu po jednog gavrana da mu kljucaju
meso, ali neće odstupiti od svojih ciljeva. A onaj najnoviji je konačno
objavljivanje prvog samostalnog zrelog albuma! Snimanje je materijala započelo pred
dvije godine, na različitim adresama, od lokalne do sarajevske, i katkad mu je
proces, kao i svakom umjetniku, bio izvanrednim zadovoljstvom, a katkad i
tlakom, no ono što je zacrtao negdje u mladosti moralo je biti dovedeno do
kraja. Potpuno je jasno da je onaj svijet iz njegove prošlosti morao biti
završen i dokrajčen, a da je ovaj kojim sada i ovdje Izo stupa bolji za njega,
i želi ga podijeliti sa svima. Ili barem s onima koji se žele riješiti onog
krutog što im se omotalo oko srca.
Podijeli na društvenim mrežama