Vito Franovich, heroj riječke pop-kulture

Husar?
Podsjetimo se, pod tim imenom počeo je raditi prvi disko-klub u gradu na
Rječini. Štoviše, bila je godina 1957., a taj podatak stavlja Husar na
apsolutni početak priče o pojavi disko-klubova u tadašnjoj državi. Pa i šire,
ucrtavajući ga na mapu europskih noviteta te vrste. Ništa ne mijenja činjenica
da je izraz disko-klub još nepoznat, što disko-kugle tek čekaju nečiju
invenciju, a termin DJ tek treba zaživjeti u jezičnoj praksi.

Uvodna
sekvenca priče o Franovichu i Husaru nije se odigrala u Dežmanovoj, nego u
Radio Rijeci. Zašto tamo? Zbog brojnih diskografskih noviteta što su ih
nabavljali individualno organiziranom „prekograničnom suradnjom“, noviteta koji
su pružali zavidno bolji uvid u aktualnu svjetsku produkciju od lokalne
radijske fonoteke, odgovorni u Radio Rijeci su otvorili nedjeljom vrata
vlasnicima tih izdanja, grupi mladih ljubitelja lakih nota. Na djelu je bilo
tinejdžersko društvo koje se ljeti poznavalo s pećinskih plaža, a zimi se
počelo družiti u kućnim okriljima zbog zajedničkog slušanja novonabavljenih
ploča, i to dobrim dijelom onih iz čijih se brazda širio ritam tek imenovan
rock’n’rollom.

Prijedlog
okupljanja u Radio Rijeci potekao je iz tinejdžerske ekipe, s autorskim
potpisom Vita Franovicha. Okupljanje je dobilo službeni oblik  osnivanjem Društva prijatelja zabavne muzike.
Imena tih prijatelja? Vittorio Franovich Vito, Anton Host Tonči, Zoran
Dimitrijević, Igor Barbalić, Zdravko Lešić, Antonio Brala Toni, Franko Kalčić
Frenki, Davor Plešković, Anton Habčić Toni, Franco Ursich, Jurica Car, Zlatko
Lenac… Članstvo u Društvu potvrđivano je iskaznicama, formiran je i Upravni
odbor. Za prvog predsjednika izabran je idejni začetnik operacije i vodeći
organizator, Vito Franovich.

Otkud
poletarcima iz Društva ploče? Pedesetih je godina domaća diskografska
industrija tek u povojima, a strana izdanja moguća su samo u licencnoj, što će
reći rijetkoj inačici. No, ako je to drugim gradovima teško ili nikako
savladiva prepreka, Rijeka uživa prednosti samo četrdesetak minuta od zapadne
granice smještena, štoviše lučkoga, time i privilegirana grada. Dio Riječana
donosio je ploče iz Italije, drugima su ih donosili prekogranični rođaci, a
treći su se oslanjali u domaće pomorske snage, čekajući da im brodskim putem
stignu nova strana izdanja. U uspješnosti nabave ploča prednjačio je Franovich,
dijelom zahvaljujući prijateljima iz Italije, koji su donosili ono što im je
naručivao. U tomu nije bio usamljen, pa se Društvo ubrzo moglo pohvaliti pločama
Chucka Berryja, Elvisa Presleya, Roya Orbisona, Raya Conniffa, Rickyja Nelsona,
Chubbya Checkera, Raya Charlesa, Plattersa.  

Takvom
je strategijom na svoje došla i Radio Rijeka, dobivajući priliku posuđivati
glazbene ekskluzivnosti Društva za emitiranje u redovnom programu. Slušajući
najvećem dijelu zemlje nedostupne hitove, organizirajući interna
kviz-natjecanja u poznavanju pop-glazbe, te razmjenjujući informacije o
najnovijim plesnim figurama (pristigle istim rutama kojima su stizale ploče), u
Društvu se  rodila zamisao o
organizacijskom koraku više. Zašto ne pokrenuti plesne večeri na kojima bi se
mladi Riječani prepuštali zvucima najnovijih uspješnica?

Pomišljeno – učinjeno. Tu u priču ulazi
prostor u Dežmanovoj. Žustrom radnom akcijom članovi Društva za tjedan dana su
dvoranu upristojili. Host i Lešić stilizirali su bojama na zidu gradsku
panoramu, ugrađena su i dva ventilatora za izmjenu zraka, a Ursich se prihvatio
sklapanja sustava za reprodukciju zvuka. Činili su ga Franovichev gramofon
češke marke Suprafon, staro pojačalo, pet zvučnika, te mikrofon za
komuniciranje s plešućom gomilom. Light show? Kretao se u spektru što su ga
omogućavale dva puta po dvije crvene žarulje. Kada je potom pokrenut program
„ples sa ploča“, a odgovornog posla ispunjavanja prostora ritmovima prihvatili
se gramofonski čarobnjaci Tonči Host, Davor Plešković, Toni Habčić, Igor
Barbalić, Vito Franovich, Zoran Dimitrijević i Zdravko Lešić, dečki neće biti
svjesni kako su tim činom preuzeli odgovornost za prvi disko-klub u državi.

Na
onomu što danas nazivamo gramofonskim pultom isprva je stajao jedan gramofon, s
vremenom mu se pridružio još jedan. Tijekom večeri za glazbu su bila zadužena
dva DJ-a. Imena za pultom automatizmom su lansirana na mjesto – premijernih
riječkih, hrvatskih i jugoslavenskih DJ-a. Prvi među prvima? Vito Franovich. Logično,
jer prvi gramofon i ploče bile su njegove. Franovich nije ostajao samo za
gramofonom. Kako to pokazuje fotografija, na mnogim gradskim zabavnim
priredbama znao je stati i za mikrofon, pjevajući.

Husar
je brzometno postao omiljeno mjesto. Sretnice i sretnici koji bi subotom i
nedjeljom uspjeli ući na vrijeme, u dvoranu koja je mogla primiti 200-300 duša,
bili su u novom epicentru riječke zabave. Početna i odjavna „špica“ večeri
pripadale su hitu Raunchy u izvedbi
Billyja Waughna i njegova orkestra (oficijelno prva instrumentalna rock-tema
uopće). Informacija o novom mjestu za sjajan provod nije dugo ostala u okviru
Rijeke. Da bi prenijeli Husarov plesni virus, stižu pozivi Hostu, Ursichu i
Franovichu u Split, Zagreb, Mali Lošinj, Cres, Labin, Delnice, Varaždin,
Slavonski Brod… Tragom toga, poštovani čitatelju, stigne li u tvoje uho
informacija o važnosti razvikanih zagrebačkih ili kojih drugih DJ-a za razvoj
ovdašnje pop-kulture 50-ih 60-ih, znaj – riječ je tek o učenicima Franovicha
& društva.

Heroja
operacije Husar sve je manje, ali vrijeme pridaje onomu što su učinili u
Dežmanovoj 3 važnost sve veću. Zbogom, Vito! Neka ti i na drugoj strani bude Raunchy pri ruci…