Odgovor
je negativan. Iz maliganima osnažene perspektive, ni ta ruka nije izgledala
toliko prijeteći koliko bi se u pravi mah pomislilo. Stara je istina: svijet
promotren kroz dno vinom napunjene čaše poprima prilično drukčije, mekše,
lelujavije oblike, a toj transformaciji ne mogu umaknuti ni lica i riječi službenih
„organa“ reda. Isprva ne obvezno milicijski, početna lopta u tomu pripala je komunalnim
redarima.
Oni su
imali pune ruke posla, i to posla koji se protegnuo još godinama nakon
spomenutih odluka i rješenja. Dokazom tomu bila je činjenica da je Uprava riječkih
tržnica srpnja 1958. bila primorana donijeti još jedno rješenje, ono kojim se
zaključilo kako proizvođači alkoholnih pića, zadruge i poduzeća smiju prodavati
svoje tekuće čarolije samo na tržnici na Zametu, u količini od litre na više. Savjet
za trgovinu Općine Stari Grad, u želji da suzbije prodaju alkohola na mjestima
gdje ona nije bila predviđena − a komunalni redari nisu se pokazali adekvatnim
odgovorom na razmjere problema, pa ni udruženi s tržnim i sanitarnim
inspektorima – istog je ljeta zatražio pomoć Narodne milicije. Tko će ako ne ona
biti uspješan u zaustavljanju prodaje alkoholnih pića na obali Mrtvog kanala,
po gradskim ulicama i kućama, tko će ako ne ona biti uspješan jamac strogog
poštivanja radnog vremena tržnice, vidljivog isticanja informacija o cijeni,
vrsti i gradaciji pića koje se prodaje?
Ta je
pretpostavka ostala na razini teorije. Umjesto novog reda, na obali Mrtvog
kanala carevao je stari nered.
Ne dajući se
impresionirati komunalnim, inspektorskim i milicijskim prijetećim prstom,
prodavači i prodavačice s brodova privezanih na potezu od Beogradskog trga
(dana Jelačićev) do pokretnog mosta na Delti nastavili su ne samo „zaboravljati“
isticati cijene, vrstu i gradaciju vina što su ga nudili kupcima, već su ga i
dalje prodavali na malo, štoviše u čašama. Grupe pripitih zato su produžili svakodnevno
remetiti ulični red i mir povišenim decibelima, pogotovo subotom i nedjeljom, s
krešendom oko 21-22 sata, kada vino valjda posebno učinkovito udari u glavu, a
opća bi se galama protegnula do 23-24 sata. Poštujući jednom uspostavljen
scenarij, prepirke su nastavljale po starom, prerastajući svađe, a svađe u tuče. Neke bi
završavale otpremanjem aktera u bolnicu. Riječanke su rijetko prolazile uz
Kanal, pošteđujući se nimalo ugodne komunikacije s pripitim muškim svijetom.
Duboka je noć pak
donosila prizore s individuama u horizontalnom korištenju klupa uz Kanal pored
Kazališta i u susjednom parku, te njihovim hrkanjem. U 5 sati eto buđenja ususret
novim maliganskim radnim pobjedama i opetovanog početka poznatoga
veselo-neveselog uličnog teatra. Jesmo li spomenuli teatar? Narodno kazalište koje
je tu ulazilo u vidokrug bit će da se takvim samo zvalo, na njegovoj pozornici
davao se program za probrane, elitni program dakle, a taj su artistički
raskorak protagonisti okolne ulične pozornice zdušno ispravljali, priređujući
dramske komade koji su bili narodni u dubljem programskom smislu. U toj je
režiji bilo i onih koji su provodili noć horizontalno provjeravajući mekoću
pločnika, s rezultatom u obliku zbunjenoga ranojutarnjeg pogledavanja oko sebe.
Imena? Jedan
od onih koji su redovito noćili uz Mrtvi kanal, postajući njegovim stalnim
stanovnikom, bio je Riječanin kojemu se identitet s vremenom sveo samo na ime Frane.
Moglo mu se, imao je vlastita prtljažna kolica kojima je prevozio robu i
zarađivao koliko je zarađivao, a gdje bi završavao tako stečeni imetak, vidjelo
se na njegovu nikad trijeznom licu. To što je postao ustaljena meta šala okolne
ekipe, nije ga uzbuđivalo, činilo mu se kako tu vrstu socijalne neugode može nadomjestiti
raspravom povišenim tonovima i pjesmom. Stanari okolnih zgrada imali su čast da
ih upravo on redovito izvješćuje kako je stiglo 5 sati i doba buđenja, tjerajući
tvrdokornije spavalice iz kreveta milozvučom izvedbom provjerenog hita „Čekat
ću te, mala“.
Hoće li pak heroina iz
skladbe čekati njega, pitanje je kojim se na ovomu mjestu ne mislim baviti,
zanimljivije zvuči upitnik nad glavama pospanih stanara – tko će dočekati da
sve to već jednom prestane…?
Činilo se kako bez
odrješitije provedbe kaznenih odredbi neće ići. Situacija koja nikako da se
vrati u kontrolirane okvire kao da je korespondirala sa zakrčenošću vodene
površine Kanala. Tu se moglo vidjeti jedne uz druge veće prekooceanske brodove
kako ukrcavaju drvo, drvene i željezne brodice pune bačava, te privezane
grozdove malih barki za obalno rekreativno vozikanje građana. Potonje će travnja
1960. biti probno opremljene prvim Torpedovim dizelskim motorima proizvedenom prema
licenci švedske tvornice Penta, ali ta vrsta mrtvokanale dinamike teško da je
nešto značila protagonistima naše priče. Miris dizela niti je ikad bio, niti će
ikad biti ravan mirisu vina.
Trenutak koji će kotač
zbivanja s plutajućom tržnicom na Mrvom kanalu uistinu zakotrljati u
nepovratnom smjeru dogodio se blagoslovljen vodom, nimalo svetom. Nema u toj
formulaciji nikakve metaforike, stvar je doslovna da doslovnija ne može biti.
Već 1957. godine, ako ne
i ranije, kupci su počeli donositi doma proizvode s plutajuće tržnice koji bi
ih zbunjivali. Jutarnja kupovina odvijala se manje-više u redu, doneseno vino
bilo je pod nepcem ukućana u skladu s očekivanjima, ali je večernja kupovina budila
drukčije dojmove. Nije bilo toga gutljaja koji bi ostavljalo prostora sumnji kako
je nova roba pristigla doma s Kanala „popravljena“ vodom, i to u priličnoj
količini. Objašnjenje? Osoba od koje su kupili nije bila izvorni proizvođač
vina nego prekupac, a kad joj se učinilo da će joj na prodajnom mjestu vina
nestati prije nego što se planiralo, problem je razriješen dolijevanjem
drukčije tekućine. Ta predvečer su najbolje mušterije ionako pod gasom… Da
trgovačka čarolija bude bolja, nije se radilo o bilo kakvoj vodi (zašto bi
prodavačica trošila vrijeme i cipele tražeći vodu tko zna gdje po gradu), nego
onoj iz najbližega mogućeg izvora, iz Mrtvog kanala. Nije riječ o neumjesnoj
urbanoj legendi, sve su tužno potvrđivali laboratorijski nalazi Uprave gradskih
tržnica. Pritisnuti dokazima, nekoliko prodavača priznalo je da su jednostavno zagrabili
vodu oko brodice i ulili u bačve.
Ta se vrsta „snalažljivosti“
nije ograničavala na Kanal. Prodavači vina i rakije koji su kucali na vrata
građana, ne obazirući se u tom pokućarenju koje je doba dana ili noći, miješali
su svoju robu s vodom i štetnim kemikalijama.
O takvim je pojavama
raspravljao 1958. godine Savjet za trgovinu, ali i on bez pozitivna učinka. Postojeća
prodajna praksa pokazivala je dojmljivu žilavost, što potvrđuje podatak da je o
istim temama raspravljao Kotarski Narodni odbor 10. lipnja 1961. godine. Kako
se tom prigodom moglo čuti, praksa koje su se držali na Mrtvom kanalu
uključivala je zapravo nekoliko vrsta sukobljavanja s prihvatljivim poslovno-sanitarnim
ponašanjem. Prvo, dio prodavača redovito je službeno prodavao samo jednu
demižanu vina, čineći to na obali Kanala od jutra do mraka, što je bilo moguće
zato što je u gradu imao cijela skladišta robe, izvan očiju onih koji su
pokušavali nadzirati što se događa na prodajnom mjestu. Drugi oblik prodaje
odvijao se s brodica. One bi se u Mrtvom kanalu nalazile službeno na remontu,
taj bi pak potrajao cijelu godinu, a ključ zagonetke bio je u stalnom i
jeftinom smještaju brodica, koje bi prodajnu zalihu vina kontinuirano nadopunjavale
novim pletenkama što su stizale parobrodom.
Treći, a najneugodniji
element priče opetovano je stavljao na dnevni red problem vode u prodavanom
piću. Da bi se dokučilo zašto ona, nije trebalo imati doktorat znanosti. U trenucima
kad bi im se pojavila prijetnja opskrbi kupaca adekvatnom količinom robe ili su
samo htjeli postojećom količinom zaraditi više, prodavači su znali da se
problem može riješiti na provjeren način, dolijevanjem u vino morske vode. Ona
se zbog slanosti bolje „sljubljuje“ s vinom od slatke, njezin slankasti okus
lakše prekriva razvodnjenost i zavara pilca. Vinarski laboratoriji razotkrivali
su takvu praksu prepoznavanjem klorida u piću. Ali, kada bi sve ostalo na
morskoj vodi… Voda Mrtvog kanala u priličnoj je mjeri drukčija, laboratorijski
ne pokazuje samo prisutnost klorida, nego i organskih čestica porijeklom iz –
gradske kanalizacijske mreže. Sreća u nesreći je što vino može alkoholom
donekle neutralizirati neželjene bakterije, pa su se zdravstvene tegobe
dobivene konzumiranjem vinske marke „Made in Dead Channel“ javljale rjeđe od
očekivanog.
Da nije riječ o bilo
kakvu vinu, trezvenije kupce dodatno je upozoravala informacija kako su
proizvođači vina sa Suska upotrijebili 1960. godine u svom poslu 50 tisuća
kilograma šećera, Novaljci tek nešto manje. Sve usprkos tomu što je uporaba
šećera u proizvodnji vina bila zakonski zabranjena.
I najuporniji
protagonisti ploveće tržnice na Mrtvom kanalu, Frane & kumpanija, morali su kapitulirati raspletom događaja kojemu je
scenarij krenula ispisivati gradska industrija. Zakoračiti uz Mrtvi kanal
sredinom 1960-ih značilo je začepiti nos i pokušati odraditi tu hodačku dionicu
čim prije, u pokušaju bijega od grozna vonja otvorene kanalizacije. Ako je
susjedna Rječina pružala koloristički odbojnu sliku svojom pretvorenošću u tekuće
korito za primanje organskog otpada gradske klaonice, s njime i kemikalija
Tvornice papira, Mrtvi kanal se odlučio nadmetati s Rječinom drukčijom verzijom
odbojnosti, što će reći prekrivajući blisko okruženje oblakom smrada vlastitoga
netekućeg sadržaja. Tko je u tom nadmetanju bivao pobjednikom, tema je koju prepuštam
ondašnjim sretnim Riječanima. Kolektor, ta čudna riječ, tek je trebala pokucati
na gradska vrata.
Vinopije-vodopije s
Mrtvog kanala neće je dočekati.
Podijeli na društvenim mrežama