I nije tu
bilo neke velike mudrosti. Uz malo bubnjeva, tek toliko da probude građansku svijest,
slobodno misleći omladinci samo su htjeli upozoriti Ministarstvo obrane da ne
trči pred rudo. Jer po pravilu službe nemaju pravo nikome uputiti poziv za
vojsku prije negoli Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu
politiku ne oformi Povjerenstvo za civilnu službu.
MORH-u se
također zamjera i to što je propustio obavijestiti hrvatsku mladež i njihove
roditelje da je nadležni ured za obranu dužan svakog novaka prilikom upisa u vojnu
evidenciju pisanim putem cjelovito upoznati s njegovim ustavnim pravom na priziv savjesti.
Naravno da
to nije fer; samo ja ipak mislim da ne treba biti ni previše kritičan, jer spomenuti
poziv, budimo realni, nisu pisali fratri, nego vojni profesionalci kojima
priziv savjesti, kada je u pitanju obrana domovine, nije ni u malom mozgu, a
kamoli u velikom – pa im ne treba zamjeriti. No ima jedan drugi problem. A to
je činjenica da se ovaj pravni institut zanemaruje u vojnoj obuci.
Čl. 92. Zakona
o obrani je jasan: Pripadnik Oružanih
snaga ima pravo odbiti zapovijed kojom se od njega traži postupanje protivno
odredbama Ustava i pravilima međunarodnoga ratnog prava.
Ali
postavlja se pitanje: Kako će odbiti ako nije istreniran da misli i osluškuje
vlastitu savjest, nego je mentalno i duhovno izdresiran da samo sluša
zapovijedi?
To je
uostalom velika mana svih modernih vojski pa je stoga potpuno nedvojbeno da
suvremena vojna obuka traži hitnu obrazovnu reformu, zasnovanu baš na prigovoru
savjesti.
Ovu temu
trebalo bi temeljito obraditi prije negoli novaci zaduže oružje i nauče
rastavljati i sastavljati pušku, a svakako prije negoli nauče pucat. U
suprotnom, ako pođemo od kraja, postoji opasnost da se svaka domoljubna bitka (u
zemlji i inozemstvu) pretvori u haašku optužnicu.
No priziv savjesti
ima i jednu drugu, veoma korisnu ulogu, radi koje navijam da se svi od reda
prijave za civilnu službu. Pratimo pozorno:
Svaki je rat
samo nastavak politike. Ako je građanski, onda unutrašnje; ako je u pitanju
agresija, onda vanjske. A sad razmotrimo naše trenutno moralno političko stanje
odakle možemo izvući poučne zaključke o koristi služenja vojske u civilnom
sektoru:
Unutarnja politika
S obzirom na
izrazite i sve napetije podjele u društvu, zaostale iz Drugog svjetskog rata, bilo
bi poželjno da je što manje onih koji znaju baratati oružjem. Ako kojim
slučajem dođe do građanskog sukoba, bolje da se pokefamo šakama nego puškama i
bajunetima. Stoga bi trebalo pričekati barem toliko dok ova stručna državna komisija
za suočavanje s prošlošću ne donese orijentacijske smjernice kako se ponašati
u kriznim situacijama na kritične datume iz naše povijesti.
Vanjska politika
Ovdje je
stvar još puno kompliciranija, zato sada prestanite treptat i nemojte mljackat.
Zaustavite dah i zamislite ovakav scenarij: Svijet je i dalje u mirovnoj krizi.
Negdje u Africi NATO je u novoj vojnoredarstvenoj demokratskoj akciji i nema nikoga
da ih zaustavi. Ruse nije briga (njima je važno samo da se po njima ne tuče), a
pokušaj utjecaja Hrvatske na vanjsku politiku SAD-a zaustavljen je ispred
željezne ograde Bijele kuće.
Osjećamo
se izdani, politički i teološki potpuno smo slomljeni. Ništa nam se više neda,
ali nitko nas i ne pita. Naši vojnopolitički saveznici očekuju pomoć Hrvatske kao zdravo za gotovo, po ugovoru i dogovoru. Na podršku sa
neba i mora ne računaju ( znaju da naša avijacija ne može doletjeti, a mornarica
ne može doploviti), ali za kopnene snage već su nas upisali (jer ulaskom u NATO
to smo i sami potpisali). Ako se otegne rat u nekoj pustinji, tko nam garantira
da jednoga dana nećemo morat poslati i mlade ročnike, a ne uspiju li do sudnjega
dana srušiti Asada, možda pozovu i nas starije. Zato prije nego zagusti, treba se
na vrijeme presvući. Jedini način da svi budemo sigurni je služiti vojsku u
civilki.
Podijeli na društvenim mrežama