Vratite nam glazbu!

Ovo nije politički nastrojen članak, niti nacionalno, ovo su samo činjenice o kvaliteti odnosno nekvaliteti današnje glazbene scene.

Prvo želim da čitajući ovaj članak imate na umu
razliku između narodne muzike i turbo-folka. Htjeli-ne htjeli, to su dva
različita žanra. Kao i u Hrvatskoj i u susjednim nam zemljama postoje izvođači
koje ne možemo definirati kao turbo-folk pjevače, već kao pjevače
narodno-zabavne glazbe. Većina će se možda zapitati koja je razlika. E pa
razlika je kad zapjeva jedan Halid Bešlić koji je na sceni već godinama i čije
su starije pjesme  postale svojevrsni
evergreeni ili kad „zapjeva“ jedna nazovimo je turbo-folk pevaljka bez sluha i
ritma.

 U zadnje je vrijeme praksa sljedeća: svako malo
bolje i kultnije mjesto za izlazak postepeno se pretvara u cajkaroški klub.
Mjesta za izaći sve je manje, na eventima i partijima glazbe koja pripada nekoj
nazovimo ‘klasici’ sve je manje ljudi, jer se ljudi sve više odlučuju na zabavu
u klubovima gdje se pušta turbo-folk. Da ne bih ispala licemjerna, krenut ću od
kritike sebi: da, i meni se znao zalomiti takav izlazak. Bilo je takvo društvo,
bila su drugačija razmišljanja (kada sada gledam, to su bila nerazmišljanja),
odnosno bila je takva situacija. Možda bi takvo stanje vladalo i dalje, da nakon
nekih izlazaka i događanja na kojima sam se našla nisam shvatila kako se zbog
te vrste glazbe mladi i perspektivni izvođači ne mogu probiti na scenu. Nakon
toga, krenuh dalje sa razmišljanjem: pa kuda zapravo u današnje vrijeme možemo
dobro i kvalitetno izaći? Izuzevši iz ovog konteksta dvodnevne ili višednevne
evente gdje se točno zna što se sluša (koji su opet napominjem slabo
posjećeni), svakim je danom sve manje klubova i mjesta u kojima se može čuti
dobra glazba. Cajke deru do 6,7 ujutro, tu je uvijek rulje, tu se izlazi! Masa
ljudi, deset rečenica besmislenog teksta i hop-hop-hop ritam, naslikavanje i
fotke koje sljedeći dan osviću na facebooku očito privlače ljude više nego što
možemo zamisliti.

Gledam Rijeku, koja još uvijek slovi kao
‘rockerski grad’ i pitam se: pa dobro gdje je taj rock nestao? Zašto ga više
nema i zašto mlađi naraštaji u Rijeci zaboravljaju za što slovi njihov grad i
okreću se prema cajkama? Umjesto da drže do tog riječkog statusa, oni ga
spuštaju i spuštat će ga sve dok netko ne uzme stvar u svoje ruke i kaže: „Dosta je, vraćamo u Rijeku rock!“.
Gladna sam toga da nakon 3 godine konačno Rijeku doživim u svjetlu rocka i
dobre glazbe! Ne kažem da u Rijeci treba postojati samo rock, ali izbacite iz
grada svaki takt cajka i nek svira ono što je nekad palilo glazbenu scenu. U
silnom zanosu i razmišljanju o ovom tekstu, doznala sam nekoliko zanimljivih
stvari. Broj mjesta na kojima se pušta turbo-folk u Rijeci bitno se smanjio.
Puno je toga propalo i puno se takvih klubova ugasilo. Što je tome razlog – ne
znam. Ostavljam vama na razmišljanje, a ja ću se samo tome brutalno veseliti.
Jedno takvo mjesto manje znači potencijalni novi (normalni) klub više. Iako su
mi ovu činjenicu rekli ljudi koji se poprilično puno kreću u vrijeme noćnih
izlazaka, ja i dalje nemam osjećaj da se u Rijeci gasi to turbo-folk ludilo.
Očito se nekako previše usadilo u mlađe generacije – i moju, a pogotovo u
mlađe. Druga stvar koju mi je ‘ptičica’ šapnula jest želja i potreba da u
Rijeci bude što više kultnih mjesta tipa Palacha.
Ne izlazim tako često tamo (zapravo, mislim da prerijetko tamo navraćam), ali
skidam im kapu zbog statusa kojeg drže i zbog događanja kojih tamo zaista puno
ima. Treća (meni tako šokantna) činjenica jest sljedeća: brucoši riječkog sveučilišta
koji nisu iz Rijeke ne znaju da Rijeka slovi za ‘rockerski grad’. Za tu
činjenicu možemo biti zahvalni samo i isključivo hrvatskoj glazbenoj sceni koja
je, eto, krenula totalno krivim smjerom.

Kao što sam već i napomenula, pojavljivala se i
moja malenkost s vremena na vrijeme na cajka-partijima. I onda, gledam ja one
nazovimo DJ-e. Ima laptop, ima miksetu koja tamo stoji za ukras i pušta muziku
preko winampa. A rulja vrišti, dere se, on se njiše u nekom xy ritmu koji nema
veze s ritmom pjesme, diže ruke u zrak, pa prekida pjesmu napola i pušta drugu
i on je najbolji DJ na ovome svijetu. Popije sve što može i ne može, pokupi
lovu za ‘strašno dobar party koji je napravio’ i ima titulu jednog od najboljih
DJ-a u regiji. Dragi vlasnici kafića i organizatori takvih partija, znam i ja
klikat mišem po laptopu; svakodnevno preko winampa puštam muziku, dajte meni
100 kuna, 3 besplatne cuge i bit ću i ja DJ! Ako mogu oni, što ne bi i ja
mogla? Zapravo, što ne bi svatko od nas to mogao?? Al ne ide to tako. Biti DJ
puno je više od puštanja muzike preko winampa ili Virtual DJ programa. Zbog
takvih se winampaša dečki koji su zaista odlični na sceni elektronske glazbe ne
mogu probiti i pokazati naciji (a i šire) što je to glazba.

No nije samo turbo-folk glazba koja potišće
ostale žanrove. Novokomponirana hrvatska zabavna glazba trenutno se nalazi u
toliko lošem stanju, da me svaka pomisao na nju ražalosti. Nije to trash; to je
jednostavno glazba napisana bez uma i razuma. Ritam još koliko-toliko drži
vodu, no tekstovi novijih hrvatskih pjesama više nemaju apsolutno nikakvog
smisla. Jedna od meni najčudesnijih stvari jest činjenica da neke izvođače ne
mogu svrstati niti u jedan žanr glazbe. Da skratim čitavu tu priču – to su
pjesmuljci koji nam uđu u uho i na njihove se ritmove ljuljamo kao programirani
svaki put kada zasviraju. Ta nas glazba zabavi, opusti, raspleše, ali imajte na
umu – ta je glazba spustila kvalitetu hrvatske glazbene scene.

Čemu uopće ovakav članak? Mnogi se dobri i
ambiciozni glazbenici neće nikada probiti na scenu samo zato jer će se lokacije
na koje se izlazi postepeno gasiti i pretvarati u klubove loših tekstova i još
gorih taktova. Žao mi je da današnji glazbeni trend udara na taj loš ritam. Žao
mi je da su dobri glazbenici počeli stvarati polu-cajke, samo da bi bili
slušani van Hrvatske. Plače mi se kada se nađem na nekom eventu i pričam s
ljudima koji žive glazbu, a da bi se za njih čulo moraju godinama prolaziti
preko trnja, trnja i samo trnja. Kaže jedna latinska poslovica, „preko trnja do zvijezda“; no previše je
to trnja, a zvijezda nigdje na vidiku.

Nakon svega napisanoga, apeliram na organizatore
evenata: nemojte se bojati organizirati nešto, a da to nisu cajke! Ljudi će
doći, jer je ljudima dosta ‘uskih haljina iznad kolena, vukova, lopova,
dobermana, aspirina, nikotina’ i sličnoga. Apeliram i na vas koji ovo čitate!
Podrška publike motivirat će sve izvođače i glazbenike i malo-pomalo, hrvatska
će se  glazbena scena vratiti u normalu.
Moja podrška je ovdje! Nemojte da budem jedina, dajte i vi svoju!