Vrebač

Tekst koji slijedi u nastavku je djelomično fikcionalan, ali temeljen na stvarnom događaju…

Da pojasnim – kolegica je
već duže vrijeme, godinama zapravo, meta jednog pristojnog građanina. Pojavi se
povremeno pred njezinim poduzećem, na porti ostavlja pune podatke, ne ustručava
se pokazati legitimaciju, zapiše ga portir, pa ga još kao bonus nevino uputi
prema sobi gdje ista djelatnica radi, ovaj pristojno pričeka marendu, pristupi
joj i predstavi se, zaštićen buketom finih, a da kakvih negoli, crvenih ruža.
Odgojena lijepo, prihvaća njegovu ruku u svoju, upoznaju se, malo joj zaiskre
oči od silne pažnje potpunog neznanca, ali pretjerano unošenje njegova lica u
blizinu nosa je odbija, ohladi. Neugodno joj je. Izgovara se hitnim sastankom
kolegija, no, on ne ispušta njezin dlan, poklapa ga i drugom rukom, umoljava
jedan susret izvan ovih sputavajućih zidova, najobičniju kavu nakon kraja
radnog dana.

Neumoljiva, međutim, odbija
ga, bacajući mu mrvice nade u sintagmi neki drugi dan, znate (on je pristupio s
tom spikom Vi ovo, Vi ono, pa je zadržala dobrodošlu distancu), danas mi je to
nemoguće. Zadovoljan ponuđenim, visoki gospodin se, istina stariji dobrih
petnaestak godina a vjerojatno i više, oprašta te nekako neutemeljeno sretno
pozdravi i portira na izlazu, ne čekajući njegovo doviđenja, uputi se prema
osobnom vozilu. Koje je, rekla mi tako, vrlo atraktivno. Napisao bih koje
marke, no bojim se da bih bez problema falio ili nešto krivo interpretirao,
stoga ću se zadržati na njegovu koloru koji je, dakako i očekivano, crni.
Obećava eleganciju i zadovoljava estetskim pretpostavkama.

Ona ga prati zaštićena
kolektivom i roletama, zapisuje tablicu, iako nema pojma šta će s tim, dovraga.
Zove, toliko je potreseno euforična, zamislite, mene!

Ča je novega?, bez uvodnog
halo, molim, jer, jebiga, na mobitelu nema iznenađenja, točno znaš tko te zove.
Pojavi se na zaslonu, naime, ime. Ili nadimak, ovisno o stupnju bliskosti koji
ste postigli s osobom.

Ma, ovaj, šta radiš, si
možda doma, jer znaš, malo me strah, ima tu neki tip koji me prati, mislila sam
da ga više neću viđati, ali evo ga danas je opet bio tu, razgoravarao s
kolegicama, koje, zamisli samo, tvrde kako je zgodan i šarmantan i da šta me
oko njega toliko brine, kakve kokoši, jebemu, uglavnom prpa me je izać, biš
mogao možda doć, prošetat se ovuda, uhvatit me pod ruku, znaš ono, ko da smo…
kužiš?

A? Stvarno si u panici? Ma,
daj pliz, iz glasa ti se čuje da ti situacija imponira, al voliš izvodit dramu.
Doć ću, naravno, treba mi malko vremena…

U međuvremenu, gospodin je,
gonjen dobrim vjetrovima vlastitih umišljaja, gazio po gasu uz Vivaldijeve
razigrane violine, s neba je čitao dobre znakove, oblaci su tvorili neki
tigrasti uzorak, prilično seksi, pomislio je, licem mu je letio osmijeh budućih
užitaka. Bio je siguran u sebe, dakako da jest, slušao je njezin nastup na
gospodarskom forumu, a njezinu je izjavu prenio svaki relevantni domaći medij,
dopala mu se njezina romantičnost i odlučnost, upravo je takvu ženu tražio
cijeli svoj život. Ali, nije ni on za bacit, hejhej, molit ću lijepo!

Osim toga, voli javne TV
ličnosti, donose neku vrst radoznale napetosti. Pogotovo stoga što će, snatrio
je dnevni san, uskoro samo on biti gospodarom njezina vremena, tijela, pa i,
zašto ne, misli. Svi ostali se mogu slikati i zavidjeti mu! Već je vidio njih
dvoje kako postaju dijelom društvenog krajobraza, dok se šetkaju gore-dole po
rivi, lungomare, svi ih pozdravljaju, najradije bi da se nose ko nekad šeširi
pa da ga može odignuti tek neznatno u znak pozdrava svima koji ih prepoznaju,
jer uz nju, držao je, i njegov će status naprosto odskočiti od običnog
ekonomiste bankara do direktorskih visina. Osuđeni su na uspjeh! A kako mu se
samo sviđao onaj oštri miris parfema koji je uspio ukrasti s njezina dugačkog
vrata! Pod hitno će morat na blic obuku u obližnju parfumeriju ne bi li otkrio
izvor tog, podsjetilo ga je na  crveno
vino blizu vrenja!

Nakon što je noć preuzela
nadmoć nad ostacima dana, prionuo je pisanju pisma. Predraga Gospođice, dal se
međutim piše s velikim G pitao se, Mirka! Hmm, hmmm, mozgao je, šta u nastavku
ubaciti? Vaša je, samo dovraga šta?, dal da odmah navali na tjelesne atribute
ili na osobine ili da okoliša? Dovraga, kako se uopće pišu ljubavni retci? Možda
da ostavi to ipak za sutra? Bit će tako the best, kako bi mladi rekli, pa
odloži naliv pero, pročačka si utore među zubima žigicom, parkira se na kauč sa
samoupravnikom u prstima.

Stigao sam pred njezinu
firmu, parkirao se i počeo glumatati razbijača, hodajući amo tamo,
nakostriješenih obrva, gledao lijevo-desno. Nitko ne odgovara opisu, tamo je
neki ćelavi lik s novinama, ondje penzić odmara noge nakon iscrpljujućeg dvadesetmetarskog
marša, iza mene mladić s nekim goluždravim i živčanim psićem kojeg bih ja rado
ustupio uz nikakvu naknadu Tajlanđaninu za pripremu ukusnog gulaša. Tražim
mobitel po džepu, ali sranje, ostavio ga u svojoj krami od auta, hodam
unatraške da ne propustim možebitni poremećaj u upravo snimljenom poretku
terena, zovem je i rečem – pa, jebote, nema nikoga tu, ajde izlazi iz te
špilje, ju čiken šit! Čisto da je okuražim, narafski.

Osmatram kako se osvrće s
portuna, blijeda ko lički škripavac, stvarno je usrana, valja mi promijenit
retoriku. Ajde, ajde okreni lice prema suncu da se pokrenu ti ošamućeni
kloroplasti! Ča je? Fotosinteza na godišnjem, haha, i tako na silu se
preseravam ne bih li je osokolio da ponovno počne proizvoditi ugljični dioksid
iz svojih lijepih ustiju. Onako tresuckava, vibrantna, stisne se uz mene,
praktički je odnesem do njezina auta, kresnem alnaser i poučim je čemu služi
koja pedala, prva kuplung, srednja dodaješ brzinu, i zadnja je brenza. Kontaš?
Kima glavom, ja radim c-c-c, vozim polako za njom, otpratim je do lifta,
mahnem, izostali mi štosevi iz repertoara, složio sam facu zabrinutog barbića.
Sad jurim na drugu adresu, objasniti gospodinu da svoj izmet ne raznosi okolo
po gradu. Kako ću to izvest, pitam se, ako je viši od mene 20ak centimetara?
Smislit ću neš po putu, najbolji sam kad improviziram.