Vremenski putnik iz kazališnog podzemlja

Da ne znam što je, pomislio bih kako je preda mnom predmet doplovio iz svemirskih daljina. Načinjen rukom nepoznate civilizacije koja nam je njime, kao u superizdržljivoj kapsuli, otpornoj na zvjezdane oluje, udare kozmičkih zračenja i ugrize crnih rupa, odlučila poslati poruku svih poruka, onu o sebi. Toliko je pojavom neočekivan, uzbudljiv, fascinantan.

„Aperto addi 3. ottobre 1885“

Znakovi na njegovu metalnom tijelu, međutim, upućuju kako nisam u društvu predmeta kojemu je zadaća prevaliti udaljenosti prostorne, nego vremenske. To je vremenska kapsula. Ima oblik tube od lijevanog cinka, bogato ukrašene biljnim motivima i lukovičastim završecima, te – posebno važno – ovalnim poljem u kojemu se može pročitati „Aperto addi 3. ottobre 1885“. Zapis na njemu, eto, rezultat je rada nama bliskih ruku. S tim elementima priča postaje jasnija: to je tuba iz vremena izgradnje riječkog kazališta, mislim na Teatro Comunale iz 1885., za koju znamo kako je na dan otvorenja položena ispod stepenica središnjeg ulaza iz foajea u predprostor gledališta, s misijom da informaciju o trenutku otvorenja tako važnog zdanja proslijedi nekim dalekim, budućim Riječanima.

Tuba danas nije na izvornomu mjestu, gledam je izloženu u stalnom postavu gradskog Muzeja u Palači šećera. Dobila je status kakav zaslužuje: u prostoriji posvećenoj riječkom kazališnom životu, na zasebnoj poziciji i kazališno, dramski, dapače dramatično osvijetljena.  Nemoguće ju je previdjeti i ona to, pametna je, zna.

Kako se pojavila u našim životima? Ne mislim na trenutak stavljanja pod stube foajea, to smo razjasnili, mislim na to kako je i kada izašla iz prostora pod foajeom. U sklopu kojeg scenarija se to dogodilo i u čijoj režiji, tko mu bijahu akteri? Jer, nedugo nakon stavljanja pod stube na nju se zaboravilo. Što ne čudi, znamo li kako su nestali ključni akteri događaja, uključujući državu u kojoj se sve odigralo, pa je tubu i doslovno i metaforički progutala tama.

Tuba o tim pitanjima zagonetno šuti. Možda misli kako tu vrstu podataka njezina misija ne spominje, pa joj se njome nije baviti. No, zato je tu moja malenkost, uvjerena kako bi bilo šteta prešutjeti odgovore, budući da je riječ o podjednako nevjerojatnom i uzbudljivom tubinom životnom poglavlju.

Kako se pojavila informacija o postojanju vremenske kapsule?

Priča vodi u godinu 1970., na sam njezin početak, kada je Rijekom prostrujala vijest o zatvaranju zgrade Narodnog kazališta Ivan Zajc zbog potrebe za temeljitom obnovom objekta. Zgrada je zatvorena 1. siječnja, a kulturna javnost mogla je nastaviti pratiti programe Kazališta u dvorani Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku, onoliko koliko su to dopuštale njegove prostorne mogućnosti.

Na vijest o zatvaranju, Riječanka Antonija Berlot sjetila se kako u stanu ima sačuvan izrezak talijanskih novina iz 1925. godine, s člankom objavljenim u povodu 40. godišnjice zgrade riječkog teatra, u kojemu je zabilježen neobičan podatak. Odlučila je darovati požutjeli papir s člankom direktoru Narodnog kazališta Dorianu Sokoliću. Posrednik u tomu bio je stanoviti dr. Wolf. Sokoliću se na poklon smjesta podigla obrva. Kako i ne bi – čitajući članak, naletio je na retke o nekakvoj kaseti što ju je, u povodu dovršetka zdanja, tadašnji gradonačelnik Giovanni Ciotta položio ispod prve stepenice na glavnom ulazu iz foajea u gledalište. Bila mu je to, i ne sam njemu, prva i jedina informacija o navodnoj brončanoj kaseti u kojoj su pohranjeni dokumenti o izgradnji zdanja, povelja te primjerci novca korištenog u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Potraga za kasetom

Naslućujući da bi pred moglo biti kapitalno otkriće, Sokolić je organizirao potragu za kasetom. U subotu, 24. siječnja, u kazališnom foajeu okupila se oveća grupa zainteresiranih, uključujući neizbježne znatiželjnike. Ne bi se moglo reći kako su baš svi među okupljenima vjerovali u uspjeh operacije “kaseta”. Dok su se radnici poduzeća Parkovi i nasadi mučili da podignu kamenu ploču stepenice, na tim licima mogao se vidjeti lagani osmijeh u kojemu se čitalo nepovjerenje u smislenost njihova truda, a neki su ga pak i glasno iskazali. Novinski napis o pohranjenoj kaseti je nekoliko dana prije zahvata objavio riječki tisak, što su oni okvalificirali – novinskom patkom.

I doista, ispod kamene ploče prve stepenice nije bilo ničega. Ako ne računamo svod kanala centralnog grijanja.

Sreća je htjela da među okupljenima bude i kustosica riječkoga Pomorskog i povijesnog muzeja Radmila Matejčić. Uporna kakva jest, tražila je da se podigne i ploča s treće stepenice. Jer, treća stepenica odozdo je zapravo – prva stepenica odozgo. Ne vjerujući u daljnji pozitivan rasplet potrage, dio okupljenih polako se razišao. Jer, lijepo je imati u gradu ambicioznu kustosicu koja vjeruje u pronalaženje ovoga ili onoga, ali to razumne ljude ne razrješava obveze da u očekivanjima zadrže i ponešto realnosti…  Broj onih koji su ostali u foajeu, nadajući se kako je na djelu samo nesporazum u smještaju kasete, smanjio se.

Sadržaj tube

Kad se podiglo treću kamenu ploču, pod njom se ukazala još jedna, manja ploča. Pomaknulo se i nju. A onda, onda je pred oči izronila valjkasta, ornamentima ukrašena tuba, posuta slojem prašine, koji se na njoj skupljao, nije bilo teško izračunati, 85 godina. Kustosica ga je pažljivo obrisala i pročitala: „Aperto addi 3. ottobre 1885“. Na suprotnoj strani valjka dočekao ju je reljefni riječki grb, dvoglavi orao s nogom na posudi iz koje teče voda, a ispod svega izvijao se natpis „Indeficienter“.

Senzacija je dobila novo poglavlje kada je skinut poklopac. Unutrašnjost tube duge 85 i široke 20 cm, sadržavala je još jedan olovni, zatim i stakleni valjak. Da se u gužvi nastaloj zbog otkrića ne bi nešto oštetilo, provjera sadržaja tih dvaju valjaka učinjena je na mirnijem mjestu, u direktorovu uredu. Iz njih je najprije izvađeno nekoliko primjeraka kovanog novca, zamotanog u papir. Bilo je tu bakrenoga, srebrnog i zlatnog novca, što će reći po jedan primjerak krajcara, talira i forinta. Također zlatni dukat Franje Josipa i medalja Marije Terezije, načinjena 1879. u povodu proslave stote obljetnice kako je „kralj Ugarski ustanovio riječko pravo“ (citat s medalje), vrlo dragocjena zbog samo nekoliko poznatih sačuvanih primjeraka. Potom je izvađen velik, raskošan plakat za prvu predstavu odigranu na pozornici riječkoga kazališnog hrama, plakat za Verdijevu operu „Aida“. Izvađeni su također svečana Povelja o izgradnji kazališta, zatim Popis umjetnika, stručnjaka i obrtnika koji su sudjelovali u radovima na Općinskom kazalištu u Rijeci, te nacrti fasade i gledališta.

Povelja o povijesti zgrade kazališta

Priča o izgradnji kazališta tako se kompletirala. Povelja iz tube pisana je tušem, na talijanskom jeziku, a čitajući je saznajemo više o razlozima izgradnje, također što je u izgradnji učinjeno. Pa i mnogo više od toga, misleći na utkane dramske momente i etičko-estetske pasaže. Kako kaže zapis, učestali požari koji su tih godina uništili mnoga europska kazališta, a i dotrajalost zgrade, potaknuli su Gradsko vijeće da 18. listopada 1882. zatvori staro Adamićevo kazalište. Odluka o izgradnji novog donijeta je 16. veljače 1883., godine, lokaciju se pronašlo na Trgu Ürmeny, a za troškove predvidjelo 520 tisuća zlatnih fiorina. Projekt je povjeren bečkom arhitektu Ferdinandu Helmeru, koji je u gradnji kazališnih zgrada imao zavidno iskustvo. Za izvođača radova izabrano je Slovensko društvo za gradnju iz Ljubljane, električno osvjetljenje uvela je tvrtka Kremenezky i Mayer iz Beča, dok je elektrouređaje izradila tvrtka Hess i Wollf, također iz Beča. Za četiri grupe kipova koji ukrašavaju pročelje angažiran je venecijanski skulptor Benvenuti.

Dan u kojemu je otvorena nova kazališna zgrada bio je itekako uzbudljiv, o čemu, naravno, ne možemo čitati iz dokumenata u tubi, ali možemo iz tadašnjega gradskog tiska. Završetak dvogodišnje izgradnje označio je gradonačelnik Ciotta svečanošću upriličenom u subotu, 3. listopada 1885. Svečanost je organizirana u prijepodnevnim satima, s ulaznicama koje je valjalo platiti visokih 1,5 fiorina, što nije uključivalo sjedalo, za koje je valjalo dodati još 80 novčića. Iz Budimpešte je stigao guverner Zichy, prekidajući odmor. Luksuzne kočije okružile su kazalište, a raskošne odore preplavile njegovu unutrašnjost.

Ceremonija otvorenja

Ceremonija je započela tako da je Zichy pozdravio s pozornice gradonačelnika Ciottu, na talijanskom jeziku. Potom je pred okupljene izašao član Gradskog vijeća Ernesto Brelić i zamolio odličnike da potpišu Povelju o izgradnji. Kada su oni to učinili, dokument je stavljen u staklenu i metalnu tubu, zajedno s ostalim dokumentima o kazalištu i kovanicama. Brelić se zatim s tim dragocjenim teretom zaputio prema foajeu. Tubu je položio ispod prve stepenice glavnog ulaza što vodi u gledalište, nakon čega je zazidana. Glavnu ulogu tada je dobio Ciotta. On je uzeo čekić i njime lagano udario tri puta po kamenoj ploči stepenice pod kojom je položena tuba. Čin je popratio oduševljeni pljesak okupljenih. Zgrada je time postala službeno otvorena, a tuba preuzela ulogu vremenske kapsule koja će informaciju o gradnji kazališta prenijeti nekim novim, budućim Riječanima.

Što je u zgradi te večeri uslijedilo? Pa, zapravo, ništa. Kada je trebalo započeti scenski program, eto nevolje – u zgradi je nestalo električne energije. Razočarani i ljutiti protesti nisu pomagali, čak ni prijetnja predsjednika Kazališnog odbora, grofa Vinzenza de Dominija, da će krivac platiti odštetu od golemih tisuću fiorina. Program koji je trebao uslijediti pomaknut je na dan potom. I doista, sljedeće večeri u zdanje je iznova stigla sva sila uzvanika. Gledatelji su zbog strahopoštovanja ulazili na vrhovima prstiju, diveći se svakom detalju interijera. Parter, lože, galerije, sve je bilo puno. Izvedba „Aide“ krenula je ovaj put sretnije, ali samo krenula. Struje je bilo do posljednjeg prizora, a onda je počela slabjeti, dok nije potpuno nestala, ostavivši pozornicu i orkestar u tami. Opera je završena uz pomoć uljanih svjetiljki.

Danas dio stalnog postava Muzeja grada Rijeke

No, unatoč takvih simptomima dječjih bolesti nove zgrade, put koji je stajao pred njom bio je blistav. I sama svečana Povelja ga ja zapravo najavila, završavajući riječima: „Svakako treba čuvati ovu zgradu koja je namijenjena kultu lijepog i dobrog, gdje umoran traži odmor od svakidašnjih napora, a duh gajenje profinjenog u čovjeku. Javnosti će ovo kazalište biti škola odgoja i kulture…“

Stojim danas pred metalnom tubom, položenom na crveni baršun u Muzeju grada i osvijetljenom tako da se suočimo sa snagom njezine vanjštine, podjednako tako poruke kojoj služi kao ovojnica, i pitam se od kojeg su kova zvjezdane glave što su nam je poslale. Tako nam se čine blizu i bliske, a opet daleke i nedokučive. Jesu li uistinu cijeli svemiri između nas?

(Foto: Velid Đekić)