Početak
storije o omladinskom klubu u prizemlju Kružne 3 vodi u proljeće 1966. godine,
kada je krenula prilagodba prostorija na toj adresi za potrebe mladih Riječana,
točnije studenata, koji su njome trebali dobiti prostrane i udobne klupske
prostorije. Nije to bila lokacija ekskluzivnije naravi. Kružna je ulica u to
doba prilično zapušten dio grada, oštećivan desetak godina kontinuiranom
praksom poduzeća Ferum da je koristi kao otvoreno skladište vlastite željezne
robe (svakojakih cijevi, ploča, građevinske armature i slično), objašnjavajući
to činjenicom kako nema na raspolaganju drugo podesno skladište. Ferum je za
takvo korištenje Kružne čak plaćao najamninu. Pri istovaru i utovaru željezne
građe stvarala se poprilična buka, štoviše ti su se poslovi znali odvijati i
noću, što je donijelo prva nezadovoljstva stanara okolnih zgrada. Kada je Ferum
konačno napustio ulično skladište u gradskom središtu, stanari su odahnuli,
pomislivši kako su ipak došli na svoje, u oazu mira i tišine.
Gradska
odluka da se prostor u prizemlju „oslobođene“ Kružne namijeni riječkim
studentima odvest će zbivanja u drukčijem smjeru. Adaptacija prostora se
tijekom 1966. zahuktala, svečana predaja prostora na upotrebu planirana je za sredinu
(vjerojatno 15.) listopada, što se trebalo dogoditi u sklopu Studentskog
tjedna, odnosno Brucošijade, kao dar Rijeke svojim novopečenim akademskim
građanima. No, planovi su u životu prečesto tu samo zato da budu prekršeni. Adaptacija
je tijekom ljeta u nekoliko navrata prekidana zbog pomanjkanja novca, pa je
sredina listopada dočekana u Kružnoj drukčije od željenog, sa zvukom čekića i
miješanjem žbuke, a ne svečarskim govorima i pljeskom. Uslijedilo je pomicanje
rokova za desetak dana, ali – kako će se ubrzo pokazati – ni to neće biti dovoljno.
Kako nas
u gradskom tisku uredno izvješćuje članak pod naslovom Otvoren Klub studenata (Novi list, 12. prosinca 1966.), novi riječki
prostor za mlade primio je prve posjetitelje tek u subotu, 10. prosinca 1966.
godine. Klub je otvorio predsjednik Skupštine općine Rijeka, Dragutin Haramija,
u prisutnosti brojnih uzvanika, profesora i studenata. Kako se tom prigodom
moglo čuti, u klupske zahvate je uloženo 35 milijuna dinara, koji su stigli s
računa Studentskog centra. Malo ili mnogo, iz aktualne vremenske perspektive
teško je reći, ali je od odgovora na taj upitnik zanimljiviji podatak kako klub
u trenutku otvorenja nije bio dovršen u cijelosti. Završetak prve etape
preuređenja omogućio je uporabu nešto manje od polovine ukupno planiranog
prostora, a preostali dio namjeravalo se urediti sljedeće godine. Klub je tada manje-više
dobio kvadraturu u kojoj će djelovati sljedećih desetljeća (682 četvorna
metra), razdijeljenu na nekoliko prostorija, u kojima se predvidjelo održavati stručna
i popularna predavanja, družiti uz televizor i društvene igre (šah, bilijar),
koristiti čitaonicu (s primjercima dnevnog i tjednog tiska), učionicu i mali bife.
Naziv prostora? Studentski klub
Index.
Iskustvo koje kaže da u
svemu što započne dobro, valja uskoro očekivati probleme, nije iznevjerilo ni
ovu priču. Nakon svečanih riječi kojima je označeno otvorenje, djevojke i
mladići nisu baš hrpimice navalili u njima namijenjen prostor. Klubom je upravljalo
poduzeće Studentski centar, kao svojom zasebnom ekonomskom jedinicom, ali ne
posve po ukusu tadašnjih studenata, što nije mogao promijeniti ni Wurlitzerov
džuboks u nekom od kutova, pa se u njemu skupljalo tek nešto književnosti
bliskih duša, točnije grupa mladih pjesnika. Klupska vrata bila su otvorena
svih dana u tjednu, osim utorka. U očekivanju adaptacije i drugog dijela
prostora, u prizemlju Kružne našle su se, ili su se planirale izvanškolske
aktivnosti studentarije poput igre go, šahovske sekcije, folklora…
Posjetitelja u klubu
nije manjkalo, ali – pitanje je kakvih. Prvih klupskih dana u njemu se moglo koristiti
samo uslugama bifea i dvorane s televizorom. Radeći noću nešto duže, te s nižim
cijenama pića, Index započinje funkcionirati kao svratište za sve i svakog.
Profil onih koji dolaze u Kružnu dvojben je, zaredali su i incidenti, pa nije
čudilo što su studenti tu rijetki, a studentice uopće nisu dolazile. Klub je
isprva djelovao bez ventilacijskih uređaja, što je imalo za posljedicu težak,
nezdrav zrak. Problem je riješen postavljanjem ventilacijskih uređaja potkraj
1967. godine.
Usporedno su krenuli polemički
tonovi na relaciji Studentski centar – Savez studenata. Centar je htio da
materijalno-financijsko poslovanje i investicije ostanu u njihovim rukama, a
studenti su, kojih je tada u gradu bilo četiri tisuće, željeli preuzeti vođenje
i financiranje kluba. To je uključilo kreiranje novoga kulturnog programa, s
tribinama, literarnom grupom, plesnim priredbama, više SEKS-a (čitaj: predstava
Studentskog eksperimentalnog kazališta) itd. Rezultat? Kapitulacija Studentskog centra, u kojoj nije teško prepoznati
blagoslov vlasti. Klub Index prestaje biti dio Centra 31. siječnja, a u
trenutku predaje na upravljanje studentima, 5. veljače 1969. godine, dobiva
naziv Jan Palach.
Ključeve Kluba dobila
su u ruke petorica studenata Medicinskog fakulteta: Boris Traub, Ivan Saftić,
Ivan Kraus, Zmago Turk i Ratko Brnabić. Potkraj prosinca 1969. postaju
raspoložive i dvije novouređene klupske prostorije, pri čemu je veća
univerzalnog tipa, predviđena da prijepodne bude učionica, popodne i navečer
kino i kazališni interijer, te ambijent za književne događaje. Prostorno, to je
manje-više Palach kakav poznaju i posjetitelji iz njegovih kasnijih faza
funkcioniranja. Vođenje Kluba bit će u rukama petorice budućih liječnika do
svibnja 1971. godine. Prije nego što prepuste njegove ključeve novim ljudima, u
cijelosti će revitalizirati mjesto, što će s vremenom postati povod da se
upravo s tom organizacijskom ekipom započnu poistovjećivati − premda netočno! −
počeci klupskog prostora u Kružnoj. Najvrednija u takvim mislima bila je
činjenica da su mladi medicinari pretvorili prizemlje zgrade u Kružnoj šest
dana tjedno u živahno mjesto, na kojem ne manjka ni glazbenih tonova.
O
događanjima u tadašnjem Palachu moglo se čitati u njegovu tiskanom mjesečnom
biltenu, koji je u ruke stizao pod nazivom Riječko
Studić. Svoje mišljenje o tim događanjima, posebno glazbenim, od prvog je
(bučnog) dana imalo ono isto najbliže susjedstvo koje je na tomu mjestu imalo
što reći o decibelima još od vremena kada je Kružnu ulicu koristilo kao skladišni
prostor poduzeće Ferum. Ništa nije pomagalo što su glazbeni programi u Palachu
završavali u za to doba razumno vrijeme, a prema današnjim standardima
egzotično rano, u 21 sat, subotom i nedjeljom u 22 sata. Ako ništa drugo,
prigovaralo se zbog žamora mladog svijeta koji se okupljao ispred klupskih
prostorija. Vječna priča: nije se rodio tko bi čangrizavim „starcima“
udovoljio…
Hoće li Palach kao
novo/staro studentsko/omladinsko okupljalište nastaviti biti mjesto buke i
početkom još jedne školske godine, jeseni 2016., u neku je ruku pitanje časti
toga prostora. Tihi studenti, ne zvuči li to poput oksimorona?
Last
but not the least, nisam zaboravio ni ljubimicu mi,
mramornu ploča s početka ovog napisa, nosačicu vječnih „istina“. Cure i dečki s
indeksima u džepovima, bome i svi ostali, budite pametni,
skinite taj kameni promašaj sa zida i odnesite ga na „đubrište historije“. Marišćina
je možda daleko, ali već ćete vi naći neko bliže, podjednako primjereno mjesto.
Kolega Jan Palach s oblaka vam neće zamjeriti, dapače.
Podijeli na društvenim mrežama