Weltschmerz

Ona o
oplodnji putem duha svetog? Mačak u čizmama koji se mačuje ko Dartanjan?
Kraljevna na zrnu graška? Kraljević KaraMarko?) 
te poziva sve koji osjećaju kao i on da ustanu protiv zakona koji se ima
tek izglasati u Saboru.

Ko će ga znati kako
funkcionira stvaran svijet. Jer normalan je u fazi urlajućeg napuštanja ovih
prostora. Velkam tu talibanistan kroejša.

Čekam baš tu u, ali ne nisam si nabavio super gadžete za
svugdje pisat, naravno čekaonici red za kod doktorice. Niš posebno, bijeli
zidovi, ispred mene lijepa fotomontaža na zdrave i sve zube, malo dalje, lijevo
nekakva škrabotina. Bit će autorski rad maloljetnog potomstva neke od
zaposlenica zdravstvenog centra. Stvarno prosječan crtež. Siguran sam da bi
funkcionalniji bio u wcu za kojeg moraš stalno se ispričavajući smješkat sestri
i žicat ključ jer ti se, hmm, nešto. Ali ne mari baš odviše autorova mama za
moje misli. Zato je i nakeljila tu sličicu na sunce i blesavo zelenu kuću,
tehnika: drvene bojice, baš ondje di svi mogu vidjeti. Ne toliko talent, u
kojeg vjeruje dakako ona ali već je autorova nona znatno suzdržanija u
iskazivanju entuzijazma glede njegove ozbiljnije likovno akademske budućnosti,
nego dražesnost kojom zrači taj naivan motiv vas razoruža kritike.

Pretpostavimo da je mama
‘osvojila’ pravo na to dijete neprirodnim putem, umjetnim začećem. Ova ista
inicijativa iz gornjeg teksta to naziva Zločinom.

Zurim si neodlučno u japanke, ma
bez veze su crne nema oznaka vjerojatno mejd in čajna samo mi se ne da sad
provjeravat jer ako ih ulovim u ruke morat ću ih izblajhat u sumpornoj kiselini
jer se ne skidam iz njih po apsolutno cijeli dan i kunem se preživjet će armagedon
koliko su otporne na smrad mojih vlastitih nogu, pa onda se vratim natrag
tekstu u novini, kako nemam oftalmološka pomagala nesiguran sam u razumljivost
onog što piše, zamolim gospođu od sedamdesetinešto godina od preko puta da mi
pridrži ta dva lista gdje sve fino piše. Samo je odlučnije stisnula uza sebe
torbicu, vrećicu s lijekovima svezala u mornarski uzal i odlučila mobitel za
svaki slučaj ako se radi o psihopati (još uvijek je riječ o meni) imati
parkiran odmah do uha. Obzirom na dob, uopće nije usporena, ne znoji se,
hipohondar je, to joj mogu odmah dijagnosticirati, i složila je nadureni izgled
nosa i usana. Jebiga. Baš nisu od pomoći građani starije dobi. Približava se
službenica hodnikom.

• Oprostite?, ostalo je u zraku, jer se napravila da sam apsolutno
  nevidljiv. Ponovio sam isto: oprostite?
• Hmrghrrr?
• Ma, samo sam htio,
  ovaj, vidjeti jel će to se malo ubrzati?
• Statistički, čini mi se da
  će te na red kroza pola sata kod doktorice, to ste htjeli znati?
• Pa, manje-više. E.
  Nego, možete mi načas samo pridržati novinu?
• A vama ja izgledam
  kao stalak za listove papira?
• Samo sam htio….
• Marenda!, objavljuje, te izlazi iz ordinacije u smjeru mini
  marketa vjerojatno u potrazi za hranom. Zdravim obrokom, ispravljam se.

Sjedam poravnavajući kičmu, u neudobnom stolcu,
popravljam si frizuru (dakle, hma, ča je ostalo od iste, da) i škiljim kroz
desno oko koje je još donekle zadržalo dioptriju za čitanje na metar od sebe.

I ja sam bio embrij, čitam, tako se zove po treći put ističem tu hvalevrijednu
inicijativu, tvrdi da će inkriminirani zakon, kojeg ni u kom slučaju neće
podržati hadeze, kao na traci proizvoditi ljudska bića (gle, pa šta nisu
ovi čitali podatke o tome da Hrvati stare rapidno i da im se ne da uopće
razmnožavati, što ne znači da im se ne da upražnjavati i vježbati aktivnosti
koje vode prema istom procesu) te da će se (te iste ljudske, ovima iz
inicijative vjerojatno, spodobe) izlagati pogibelji uništavanja i
eksperimentiranja. Ovaj prvi dio ne shvaćam. Nastavak, također. Ne shvaćam.
Pogibelj uništavanja, hmm… ko papak se ogledam oko sebe jer očekujem neku
povratnu telepatsku informaciju da nisam i da ima još nas drugih koji isto to
ne shvaćaju, ali uzalud mi nada u šesto čulo u ljudi kad i ovako dok pričamo ne
govorimo istim jezikom, povlačim si pod stražnjicu odlučnije higijenski
dvojbeno čistu stolicu, dok mislim naime činim neke nesvjesne pokrete, pa čitam
dalje da medicinski potpomognutu oplodnju ne podržavaju i neke ostale, osim
dakako najčistije i boguosobitodrage katoličke, vjerske zajednice. Koje su
inače za vašu informaciju subvencionirane od strane države.

Ko ražnjić se osjećam, ako
razumijete što vam želim reći, dok se pečem 
naguran na štapić. Mislim, inače sam ko bonaca jer sam uvjerenja da
pravda i dobrota pobjeđuju. Koji sam ja bilmez. Samo u Holivudu još dijele moje
mišljenje. Sljedeći!, se prolomi ordinacijom i kao u čudu shvaćam da se
uzviknuta kvalifikacija odnosi na mene, a što, u dnu mojeg mozga pretvorenog u
žele (kombinacija vrućine, citiranog članka i zraka među ušima),  zaključujem iz ljubomornih i streljajućih
pogleda onih koji nastupaju nakon. Od sreće zaboravljam o čemu sam ono htio
uopće i pisati ovotjednu kolumnu…