Ne budi lijen, otkazao sam sebi na neko vrijeme virtualno pretraživanje staništa one životinjice, ionako je neću nikad vidjeti u njezinu prirodnom okruženju, pa sam stavio slušalice na uši. Prije nego li sam se uspio pribrati, neki duboki glas stao mi je nanositi posjekotine po tijelu. Južnjaci bi to locirali u dušu, ali ja znam što sam osjetio kad sam čuo neskrivenu patnju koja je izlazila iz snimke – gotovo nepodnošljivi gubitak koji se mogao dogoditi. Ili možda jest.
Kako da bilo, Marko Rogić pod pseudonimom White on White
odlučio je istražiti nešto veće od moguće tragedije, upustiti se u izazov započinjanja
nečeg novog. Da mi je bio blizu tijekom preslušavanja vjerojatno bih mu stisnuo
rame i ništa ne rekao. Tako su mi brzo proletjele te četiri demo snimke, da sam
odmah otpovrnuo mu odgovor kako je ovo više nego palac gore, i usput ga
priupitao kad misli završit cijeli album. Čovjek tako širokih vidika poput
njega spremno mi je odvratio da s Darkom Terlevićem zapravo priprema nešto
slično. No, kako sam ja nestrpljiv i promašenog zvanja novinara, navalio sam
nek’ me hitno obavještava o svakom novom koraku. Da hoće, nema problema, jer da
svakako nema želje plesti novi džemper na javnom mjestu već uskoro radije
zasvirati uživo s bendom. I tako, u meni rijetko manjka optimizma kad čujem
nešto dolično i intimno, ili pak intenzivno i snažno, proslijedio sam snimke na
pravo mjesto i uskoro, zaista, stiže potvrda Dallas Records da je riječ o
zanimljivom autoru, svakako ga se ima pratiti pri budućim nastojanjima. Svoju
kompulzivno opsesivnu naviku gnjavljenja talentiranih držim pod strogim
nadzorom, pa sam nekih mjesec-dva uspješno ‘zaboravljao’ na Marka. Ali, malko
duševno poremećen kakav već jesam pristojno sam ga nazvao. U nedjelju ujutro.
Ljudi tu moju osobinu inače baš obožavaju. No, neobično, odvjetnik je pokazao
puno razumijevanja i čak mi odobravao poziv jer da mi se ionako želio javit
kako su on i Darko upravo dovršili cijeli materijal. I dal me to još uvijek
zanima. Pa, ne smeta mi što živim, dakle odgovor je – da! Uskoro, evo me u autu
s pečenim CD-om naslova Out of Nowhere.
Razbijat ću glavu o imenu drugom
prilikom, sad se prepuštam ovim vododerinama nečijeg života kao u potrazi za
plijenom. Uh, baš sam sretne ruke, ovako se dočepati ekskluzivne priče i u
privatnosti svog auta uživati u plodovima! Okresao sam zamišljene bodlje s
debla i vozio se besciljno tri kvarti ure. Dan je bio topao, sunce je tuklo
kroz prozore, a glas s plejera je meko i čisto navodio čas na tišinu, čas na
ljepotu zadovoljnog i sretnog čovjeka. Pa onda opet melankolija suhog vokala s
akustičnom gitarom mi stegne grlo, kao da si daje maha osjećajima, ne suzdržava
se suza. Stavim kratko pauzu, nesvjesno coknem jezikom i pustim nastavak.
Uslijedilo je nešto poput primaće sobe, dočekao me je zaslon s predivnim
pogledom na livadu, lagani vjetar pomiče visoku travu, šetnja borovim šumama
donosi mir pri istraživanju. Neke od ovih dvanaest, ispjevane na univerzalnom
jeziku (dakle, engleskom), pjesama na albumu, koji će uskoro na svjetlo dana,
su labirint hodnika sa sobama iz kojih dopiru zvukovi ljudi, ponekad vrlo tihi
i tugaljivi, a ponekad nešto glasniji, svečanijih tonova, jer slave život,
dakle lijepo uravnotežena kombinacija emocija. Još jednom sam utipkao početak
CD-a, efekt je ponovo isti – antigravitacijski uređaj me odvojio od sjedala,
nježne i diskretne muzičke teme čiji intenzitet povremeno raste i ruši se,
izazivaju i čežnju i ushićenje, instinktivno poželite iznova preslušavati
album, da vam ova podloga služi kao nova stvarnost. Ne vjerujem da sam bio
žrtvom iluzije, stvarno ne.
Play it again, White!
Podijeli na društvenim mrežama