I,
fijuu! (dobro sad, baš fiiju onomatopeju uz željeznički promet je teško
zalijepiti, hmm, pogotovo ako znate da vožnja traje nešto manje od tri dana, ne
računajući stajanje u susjednoj Ljubljani od svega dan i pol, ispitivanje na austro-ugarskoj
granici svih ilirskih putnika jedva tjedan dana, da) – odjurismo, dakle mi.
Kako sam se ja našao na takvoj manifestaciji? Jer inače me se može vidjeti
isključivo na partijima di nastupa DJ Narda, ouu yes no. Evo, ide kraće povijesno
upoznavanje sa slijedom toga neobičnog, gotovo bismo mogli reći i, fantastičnog
događaja:
Gordan,
moj frend sa stalnom adresom u glavnom gradu Austrije, poklonio mi je ulaznicu
za tu svirku. Ja sam, pak, s druge strane učinak iste emotivne geste ispitivao
na Stipetu. Eto. Nije trajalo baš kao Broj 1 štorija. Čega ste se, vjerujem,
gotovo pa pribojavali. Inače, onaj pretposljednji spomenuti dizajnira omote
mojih, ha, pa ploča i, cda. Ugodno društvo, mogu vam reći. Obojica.
Sreli
smo na poprištu i manje poslanstvo ri-rocka, da. Ukoliko vam kažem da su Wilco
tipični predstavnici americane, to
vam dođe nešto kao specifični glazbeni žanr, i slove za jedan od najboljih
rock’n’roll sastava današnjice, trebaju
li vam baš svi jokeri da biste skužili tko se našao prozvanim nazočiti
obvezatno tom kvalitetnom koncertu?
Mala
pomoć? Evo, dakle zovu ih kaubojima… ajoj, ma jok, kriva asocijacija, nema to
veze ni s kakvim sportašima, reprezentativcima na kvadratiće. Ni slučajno.
Takve ćete naći na, ha, pa znate na kakvoj vrsti zabave, no? Još uvijek lampica
ne nalazi sklopku? Izdali ove godine i drugi album? Hmm? Četiri u bendu, dvije
gitare, bas, bubanj? Polovina njih u novinarstvu? E, tako je! To su, dakle,
oni! Bravo, sjedni, 4 iz zalaganja. Vratim se još poslije na to.
U
međuvremenu, Gordan se otputio bespućima audio tehnikalija te nabavio gramofon
plus pripadajuće pojačalo, zvučnici uključeni nisu bili u ponudi pa je, hm, u
zamjenu za konvertibilne novce ‘nabavio’ i njih. Dva komada. Zbog tog
razvikanog stereo sistema, da. Sve nacionalni proizvodi. Odnio sam mu jednu
plejku na poklon. Neću vam reći koju. Ne potpada pod kvizni upitnik, jok. Pa
smo je slušali. Neki s entuzijazmom, drugi s čepićima protiv buke u ušima.
Prednosti moderne udobnosti… kad smo izokrenuli obje strane ploče dva puta,
nam je dosadila pa smo je odložili u pripadajući kartonski omot, nek malo odmori.
Tamo joj je bilo baš super. Ali, Gordan ju je nastavio mjerkati i takvu ko da
je 90-60-90, no ipak se suzdržao od daljnje eksploatacije. Bar dok se nas dva
konačno nismo izgubili iz njegova stana u pravcu go home, go home. Sudbina tog elpija otada mi je posve nepoznata…
Beč,
naziv smo preuzeli od mađara koji ga zovu neobično slično Becs, je gradić, nalazi se negdje pri sjeveru već spomenute države.
Ima podzemnu, par, naravno katoličkih a kakve bi bile, katedrala, nogometni
stadion di dolaze nastupati Rolling Stonesi svakih 4 do 5 godina, parkove s
vjevericama ili bez, već prema preferencijama namjernika i turista, široke
ulice i, fakat, stanovnike koji tek oko, možete li to vjerovati, 22.30 ulaze u
REM fazu i ne bude se do 6.45. Uzorno, zar ne?
Šetuckali
smo tako, gledajući malo lijevo, jako ili ništa prema desno, Stipe je snimao
filmiće o tri stoogesima (jel ima šta
već na jubito?) kako se klebere u potrazi za kaloričnom hranom, naprimjer kebabečkim
odreskom i baklavericom. I, nema greške, nacionalne hranidbene užance su
nabavljive na svakom kantunu. Vrlo dosljedna turistička promidžba, jel da?
Nismo pobrali ni salmonelu! Baš fora. Jer da simptomi dođu odmah malo kasnije
nakon konzumiranja.
Slikali
smo se ispred hale gdje su nastupali The Who. Za uspomenu. Srećom, te sam
pogledao. Baš tu. U toj dvorani, u prvom redu, ispred onog gitariste šta maše
desnom rukom u krug. Poslije nam je dosadilo to hodanje i prenemaganje jer smo
prošli Viennu uzduž, a poprijeko smo ostavili za sutradan.
Tek
što smo se probudili Gordan nas je natjerao na bicikl. Kako, međutim, on u
vlasništvu ima samo jednu zbog očiglednog manjka još, dakle, najmanje dvije,
Stipe i ja smo ostali pošteđeni vježbanja. Ostali smo čitati novine u stanu, htjeli
razmišljati kratko, ali smo se vratili hitro onoj prethodnoj aktivnosti – okretanju
njemačkih, pardon, austrijskih dnevnih listova.
Što
se tiče koncerta koji smo imali priliku promotriti dan-dva ranije, radi se o
vokalno instrumentalnom sastavu Wilco, bio je dobar. Za tu svečanu priliku sam
izabrao iz svoje bogate garderobe nebesko plavu kratku majicu s purpurnim
natpisom Deep Purple, koju držim svojim überoutfitom,
što će reći da je nosim samo u iznimnim i nadasve posebnim prilikama. Počeo je
samo koji minut iza najavljenog vremena (nije ni čudo šta su se ovi prije
stotinjak godina odcijepili od južnog dijela države kojoj smo pripadali i mi,
pa kod nas se 21.00 isto piše ali čita kao 23.45, kod ovih, majci, nema
vrdanja, ma kakvi, nijemci su to, dobro, austrijanci, sve je to isto) i trajao
je, pa da, hmm, skoro dve ure. Nakon sat i 20 minuta sam izišao pred dvoranu s
ciljem opuštanja, međutim, lokalni gestapo nikada ne spava tako da se u beču
niti krijesnice više ne pale, a kamoli cigarete. Kad sam se vratio natrag u
dvoranu Jeff Tweedy je još lamentirao, a publika se držala kao pri praćenju
vremenske prognoze, tiho i pažljivo. Zijevnuo sam manje od 12 puta, pa prema
tom statističkom, a moram priznati i da mi se malko spavalo, uzorku dajem koncertu
lijepi vrlo dobar s tendencijom prema uzornoj petici.
Wilco.
Najbolji mali rokenrol bend na svijetu. Kažu brošure koje su se zadržale u
stražnjem džepu traperica da ne zaboravim napisat kolumnu.
Isuse ne placi, melankolični i neurotični rokenrol je u dobrim rukama. Ne sjećam se
kad me je posljednji puta neka svirka na blitzkrieg
foru ovako osvojila i priblizila nekom bendu. Iznenađujuće iskustvo kojem sam,
srećom, svjedočio. Kažu da Wilco uvijek daju 100% od sebe. Ti bokca, do sada
sam to viđao samo kod Brusa Springstina. Da rezimiram, kad vam se pruži prilika,
bez obzira voljeli ili ne bend, ne propustite ih vidjeti i uvjeriti se u
istinitost gornjih navoda.
Iz
Beča, za portal grada Rijeke, Vava.
Podijeli na društvenim mrežama