Willkommen in Wien

Kad
prosječnom čovjeku spomenete Beč, njegove prve asocijacije zasigurno će biti
Mozart, netko od habsburških careva ili carica Marija Terezija, vjerojatno će
se biti spomenut i Dunav, poneki upućeniji kazat će Freud, Klimt ili pak
Strauss. Sve to što su vam rekli jest istina, reklo bi se čak i esencija tog
grada. Beč nije pravo ime, tako ga zovu narodi s područja bivše države i
Mađari. Pravo ime jest Wien, a potječe iz rimskog doba, vjerojatno zbog rijeke
koja je protjecala blizu rimskog castruma. Slično kao i naša Rijeka. Nažalost,
to je jedina sličnost.

Teško
je reći što treba vidjeti u gradu, pravi odgovor bi bio da treba vidjeti sve,
zato što se isplati. Parižani se rugaju Beču, posprdno ga zovu glavnim gradom
Balkana, ali objektivno, Beč nema nikakve sličnosti sa spomenutim područjem.
Odlična prometna infrastruktura, čiste ulice, zgrade koje su svjedoci
nekadašnjeg bečkog sjaja i danas su primjer lijepe secesijske i klasicističke
arhitekture te bogate ornamentike (Grad Beč je vlasnik najviše nekretnina u
gradu), parkovi koji su gradska pluća i koji neutraliziraju većinu smoga
uzrokovanog gradskim prometom (milijun i 700 tisuća stanovnika ), muzeji,
galerije, kina, kazališta te ono najbitnije – ljudi. Nasmiješeni, gostoljubivi,
većina odlično barata engleskim jezikom.

Ako
ste poklonik božićne i novogodišnje atmosfere, Beč je grad za vas. Raskošno
okićen, sa četiri ili pet velikih sajmova u centru grada, gdje možete popiti,
pojesti i ponešto kupiti. Iznenadile su nas cijene, relativno su skupe za naše
skromne studentske novčanike. Kava i pivo su oko 3 i pol eura dok najeftiniji
ručak stoji oko osam i pol eura. Od hrane najpoznatiji jest bečki odrezak koji
nije puno drugačiji nego kod nas, kobasice, krumpir na razne načine, vino i
pivo te vafli s raznim okusima koji su stvarno ukusni. Restorana, kafića i
klubova ima puno, ono što smo vidjeli jest lijepo uređeno.

Grijeh
je biti u Beču, a ne vidjeti Prater, veliki zabavni park u samom centru, ako
dolazite u ovo blagdansko vrijeme nikako ne smijete propustiti već spomenute sajmove,
okusi i mirisi su jedinstveni. Umjetnost čini ovaj grad posebnim, svakako treba
vidjeti neogotičku gradsku vijećnicu Rathaus, Muzej secesije, zgradu Opere gdje
se održavaju poznati Novogodišnji koncerti, monumentalnu gotičku katedralu
Svetog Stjepana s rimskim katakombama ispod nje, Povijesno umjetnički i
Prirodoslovni muzej na MariaTheresienplatzu, poznati su po tome što su to dvije
iste zgrade okrenute jedna prema drugoj, Stephansplatz sa svojom poznatom shopping
mekom, ulicom Graben (od slavenske riječi graba, jarak).

Nezaobilazan
gastronomski lightmotiv jest i čuvena Sacher torta, može se vidjeti zgrada gdje
je Franz Sacher vrlo nespretno napravio jednu od najpoznatijih slastica, te
hotel koji je napravio nakon što se proslavio. Turistički su zanimljive i kuće
poznatih Bečana, kao što su Johann Strauss, Sigmund Freud, Gustav Klimt te
arhitekt Friedenreich Hundertwasser. Posebna priča, a vjerojatno i
najzanimljivija jest ona carska. Prije svega, dvorac Belvedere koji je izgradio
princ Eugen Savojski, a zadnji je u njemu boravio car Ferdinand koji je sa
svojom ženom ubijen u Sarajevu, carske odaje, poznati Hofburg koji je pretvoren
u muzej u kojem možete razgledati osobne stvari cara Franje Josipa i njegove
nestašne supruge Elizabete Bavarske. Najpoznatija carska destinacija svakako je
rokoko dvorac Schonbrunn, ljetnikovac Marije Terezije i Franje Josipa.
Impozantni i prostrani parkovi te barokni hram Gloriette ostavljaju bez daha.
Šlag na torti jest unutrašnjost samog dvorca, krevet na kojem je umro Franjo
Josip te Soba ogledala u kojoj je mali Mozart svojim sviranjem zadivio Mariju
Tereziju.

Mogao
bih sada do beskonačnosti nabrajati i prebirati po svojim dojmovima o Beču, ali
to bi se prilično otegnulo. Kaže nam vodič da se ljudi u njega uvijek rado
vraćaju i da im je svaki put onako lijep, kao kada su ga prvi put vidjeli.