Willy – Zlatne godine filmskog plakata

 

Veliki filmski panoi na pročelju
kina Partizan otišli su u nepovrat, no
zato postoje plakati što ih je od kasnih pedesetih do kasnih sedamdesetih Willy
radio za Moravu film iz Beograda i
katkad za Croatia film iz Zagreba.
Tim je plakatima čak stekao zavidan ugled, no samo u prilično uskim i
zatvorenim sakupljačkim krugovima, među strastvenim zaljubljenicima filmskog
plakata.

Zbirka od četrdesetak prikupljenih
plakata najvjerojatnije se približila konačnom broju. Iako je poneki Willyjev
plakat ostao nepotpisan, u katalog i na izložbu ipak smo uvrstili samo
potpisane plakate.

Vještina i lakoća crtanja i
slikanja likova i portreta prepoznatljivim ilustratorskim ukusom pedesetih
godina, koji ustraje u tradicionalnomu realističkom oblikovanju, uglavnom su
obilježili sve Willyjeve radove.

Iako ljubitelj filmova, Willy je morao
raditi plakate za filmove koje još nije vidio, prije nego što započne njihova
distribucija i prikazivanje u kinima. Obično ih je uspijevao pogledati tek
nakon što je već tiskan njegov plakat, izrađen na osnovi dvije-tri fotografije
glavnih prizora iz filma i plakata što mu ih je dostavio distributer. A njegova
je interpretacija u pratnji kolutova s filmskom vrpcom godinama stizala do
zadnjih zakutaka Jugoslavije.

Prema naslovima filmova koji se
pedesetih i šezdesetih godina najčešće vrte na filmskom platnu, danas bi nam se
moglo učiniti da je filmska publika tada uživala u filmovima mnogo naivnijih
tema i  jednostavnijih sadržaja, koji su
je uglavnom navodili na svojevrsno pročišćenje i moralnu pouku. U borbi između
dobra i zla, uvijek je pobjeđivalo dobro. U omiljenim vesternima i ratnim
filmovima nije bilo previše mrtvih, a ginuli su uglavnom samo oni koji to i
zaslužuju. Glazbene melodrame i komedije omogućavale su gledateljicama da
proliju poneku suzu i maštaju o vječnoj ljubavi, a muška je publika uživala u
spektaklima o velikim junacima. Svi zajedno mogli su biti zadovoljni slikovitim
i uljepšanim svijetom, obojenim šarenim bojama, kojim defiliraju holivudske
zvijezde.

Tadašnji su filmovi s omiljenim
glumcima (John Wayne, Elisabeth Taylor, Sophia Loren, Kirk Douglas, Burt
Lancaster), na vrhuncu zlatnog doba Hollywooda, morali zadovoljavati svačiji
ukus. Čak ni omiljeni vesterni, s obiljem dramatičnih akcija, nisu oskudijevali
ljubavnim zapletom, nužnim da se održi ravnoteža između akcijske potke i
ljubavne romance.

Usporedbom brojnih plakata
izrađenih za velike filmove toga doba, lako je ustvrditi da puno njih nalikuje
jedan drugome. Ilustratori nisu ni imali osobitih mogućnosti, pred njima je
uvijek kratak rok i premalo informacija, među kojima uglavnom već gotov motiv
sa stranog plakata i tek nekoliko dostupnih fotografija s krupnim planom
glavnih glumaca i najdinamičnijim skupnim prizorom filma.

A ni filmski producenti uglavnom
nisu nikakvi likovni sladokusci željni kreativnosti. Od plakata najčešće
očekuju da bude podređen filmskoj izražajnosti i ukusu običnoga gledatelja.

U svakom slučaju, ilustratora
Willyjeva kova bilo je malo. Na poprištu svakodnevnoga, masovnog života i na
margini, točnije pred zatvorenim vratima, visokoga likovnoga ukusa koji upravo
od kraja pedesetih i u šezdesetim godinama, zagovara ekskluzivno apstraktnu i
antifigurativnu umjetnost.

No, od osamdesetih godina prošloga
stoljeća javlja se zanimanje koje u muzejske i galerijske prostore uvodi već
zaboravljene majstore ilustratore i strip-crtače, priznajući im i svojevrsnu
vizualnu atraktivnost i medijsku efikasnost koja ih na neki način uzdiže do
klasika popularne kulture svoga doba, čija je likovnost još i danas omiljena.

 

 

WILLY – GUGLIELMO STIPANOV

Guglielmo Stipanov, poznatiji kao
Willy ili Vili, crtač filmskih panoa i plakata, rođen je u Rijeci 1922. godine.

Njegova je obitelj podrijetlom iz
Dalmacije, a prvi je uoči Prvoga svjetskog rata iz Pirovca u Rijeku pristigao
njegov otac Michele (Miće) Stipanov. Gotovo je cijela obitelj umjetnički
nadarena pa više Stipanova živi od slikarstva i, povremeno, od glazbe.

Sačuvana je i poneka Micheleova
slika, a dva njegova samouka sina, Amato i Willy, cijeli su život proživljeli
slikajući.

Stariji Amato (rođen 1918.) imao je
dvije prigode završiti akademiju. Prva mu je stipendija bila dodijeljena pred
rat i već se spremao na akademiju u Veneciju, no pobojavši se uzavrele
fašističke klime, u toj ga je nakani spriječio otac. Drugu je pak prigodu dobio
nakon rata i sam je prokockao; nakon samo nekoliko mjeseci provedenih na
zagrebačkoj akademiji, žestoko se posvađao s profesorom Tartagliom – i  vratio kući u Rijeku.

Willyju je prve slikarske poticaje
i pouke dao brat Amato, s kojim je godinama nerazdvojan. Već tijekom rata s
njim dijeli isti atelijer i zajedno s njim obavlja različite ilustratorske
poslove koji su naročito procvali odmah po završetku rata. Najviše su naslikali
Titovih portreta, ali i portreta Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa i drugih. To
su najčešće bili brzo izrađeni panoi za pozornice brojnih javnih mitinga.

U obiteljskom se krugu rado
prepričava legenda o golemu panou širine 25, a visine 15 metara, na kojem su
trebali naslikati Lenjinov lik koji je trebalo završiti za velik javni skup u
luci.

U takvim je razmjerima bilo gotovo
nemoguće slikati bez posebnih pomagala. Braća su se zato organizirala tako da
su kao kist upotrijebili metlu, a u kantama su umjesto boje imali čađ!

S velikim platnom ipak nije bilo
sreće jer ga je zbog prevelike površine vrlo brzo razderala bura.

Već krajem četrdesetih Willy
postaje slikar kinematografskih ilustracija koje gotovo isključivo radi za
veliki pano na pročelju kina Partizan
(poslije Teatro Fenice). Njegove su
panoe zapazili i brojni putnici i turisti koji su se u Rijeci uglavnom
zadržavali nakratko, ali ih je ipak privukla njegova vještina i izražajnost.

Stoga je radio i panoe za Festival
jugoslavenskog igranog filma u Puli. Zanimljiva je i priča, koja je također
postala jednim od obiteljskih mitova, da je početkom šezdesetih na osnovi jedne
svoje skice pozvan u Milano da radi ilustracije za glasovitu tjednu reviju Domenica del Corriere (nedjeljno, revijalno izdanje dnevnika Corriere della Serra). Ta je revija
poznata po svojim naslovnicama koje ilustriraju razne političke i druge
aktualne događaje. Rad za Corriere
umnogome je pridonio slavi nekih od velikih crtača poput Beltramea, no Willy je
pobjegao iz Milana prije nego što je nacrtao prvu naslovnicu!

Krajem pedesetih radio je za Moravu film, a izradio je i nekoliko
ilustracija za Croatia film.

Blizu pedeset plakata nacrtanih
dvadesetih godina, od druge polovice 1950-ih 
do potkraj 1970-i, svjedoči o njegovoj popularnosti koju je stekao
unatoč svojevrsnoj izolaciji u osami svoga atelijera u kinu Partizan ili Teatro Fenice.

Umro je u Rijeci 2011.