Vjerujem kako bi isto mogli reći naši prethodnici u Rijeci, u tomu smo slični. Ima i jedna razlika – čini mi se kako su se oni na nešto drukčije načine trudili upoznati riblji svijet na Kvarneru, proučavati ga, da bi ga što bolje razumjeli, znajući kako o njemu na neki način ovise. Da je tomu tako, upućuje me priča o zaboravljenoj riječkoj Ribarstvenoj stanici, također o njezinu brodu Bentosu, kojima je 1950-ih bila zadaća prikupiti što više znanja o kvarnerskomu morskom življu.
Prvi riječki akvarij
Stanica te vrste nije bila u Rijeci novum, istovrsna ustanova djelovala je u gradu već u austro-ugarsko vrijeme, točnije od 1904., kada je osnovana Mađarska ribarstveno-biološka stanica (Magyar Halászati Biológicai Allomas). Ona je, pored ostalog, organizirala istraživanje Kvarnera brodom Najade, ali podaci prikupljeni tom ekspedicijom dosad nisu pronađeni, za razliku od podataka nekih drugih ekspedicija. Pod kapom te ustanove otvoren je prvi riječki akvarij, u prizemlju zgrade Lučke uprave, s 36 bazena. Građani su mogli u njemu uživati do priključenja Rijeke Italiji, kada je akvarij zatvoren.
Ribarstvena stanica u Rijeci ima svoje izravne korijene u 1942. godini, zahvaljujući tada osnovanoj stanici u Kraljevici. Odlukom poratne vlasti, ona je 1946. preseljena u Rijeku, točnije na Sušak, u jednu od obalnih vila, gdje joj je ravnatelj postao ing. Viktor Križanec. Ubrzo se pokazalo kako tu selidbama neće biti konac. Krajem 1948. preseljena je u Rovinj, u namjeri da se obnovi rad tamošnjeg Instituta za ribarstvenu biologiju, dugovječne ustanove osnovane još 1891. i zatvorene u doba talijanske vlasti 1943. godine. No, Rijeka ipak nije ostala bez stanice. Ona je u Rijeci osnovana iznova, i to pod nazivom Oceanografska stanica Instituta za oceanografiju i ribarstvo, pri čemu se drugi dio naziva odnosio na splitski Institut, kojemu je stanica postala organizacijska sastavnica.
Znanstvena istraživanja i brod Bentos
Što je bilo u njezinu opisu poslova?
Stanica se bavila znanstvenim istraživanjima, nastavljajući to činiti i dalje pod Križančevim vodstvom. U tomu na Jadranu nije bila usamljena, slične ustanove nalazile su se u Dubrovniku i Stonu, pri čemu se potonja bavila ispitivanjem uzgoja školjkaša. Svaka od njih imala je vlastito zemljopisno područje na kojemu je poduzimala istraživanja. Područje riječke stanice protezalo se na jugu do Zadarskog kanala na jugu i na zapadu do Premanture, što obuhvaća sve otoke i kanale Hrvatskog primorja i sjeverne Dalmacije.
Riječ je o području nadasve važnom zbog činjenice da se na njemu obavljalo 73 posto ukupnoga domaćeg ribarenja povlačnim mrežama, tj. kočama. Riječka stanica bavila se najvećim djelom ispitivanjem ribljih staništa i pridnenih vrsta (riba, rakova i glavonožaca), zanimljivih za takvu vrstu ribolova. Stanica je raspolagala vlastitim manjim istraživačkim brodom, imenom Bentos. Ispitivanja su se obavljala uvidom u sadržaje lovina dobivenih jednosatnim povlačenjem mreže na određenoj lokaciji. Tražile su se biometrijske informacije, što uključuje brojenje primjeraka pojedinih vrsta, mjerenje njihove veličine i težine, ispitivanje odnosa spolova i stupnja zrelosti spolnih žlijezda. Ujedno su se obavljala hidrografska mjerenja, dakle skupljali podaci o čimbenicima koji utječu na život u moru, poput saliniteta, temperature, sadržaja kisika. Te su se informacije prikupljale uzimanjem uzoraka mora na dubinama od 0,5, zatim 10, 20, 30, 50 i 70 metara.
Na taj se način dobivalo uvid u promjene ribljih staništa i uvjeta života u moru kroz godinu. Podatke dobivene na južnim lokacijama zatim se uspoređivalo se s podacima prikupljenim na otvorenom Jadranu jugoistočno od rta Kamenjak kod Premanture. Sve se ponavljalo šest puta godišnje, dvomjesečnim ritmom, i u suradnji s Centralnim laboratorijem za hidrografiju pri splitskom Institutu. Konačan učinak bile su spoznaje o snaženju ili slabljenju komercijalno važnih ribljih staništa.
Planiranje ribolova i lovostaja
U prvom planu bili su oslići i škampi, za koje se npr. 1954. saznalo o slabljenju staništa. Pored staništa oslića i škampa, posebno su zanimljiva bila staništa papalina, tada važnih za domaću industriju ribljih konzervi, pogotovo zimi, kada je ta industrija oskudijevala ostalim vrstama riblje sirovine. Dio priče o papalinama bile su i njihove migracije, čije je tajne tek valjalo razotkriti, a isto je vrijedilo za tune, u čije se proučavanje krenulo 1955. godine. Na temelju prikupljenih podataka moglo se bolje planirati lov povlačnim mrežama i brojnost ribarskih brodova na određenim područjima, s time i predlagati lovostaj zbog previše intenzivnog ribolova na pojedinim lokacijama.
Stanicu su često posjećivali stručnjaci FAO-a, međunarodne organizacije za prehranu i poljoprivredu. Među važnijim inicijativama stanice bila je izgradnja velikoga morskog akvarija na Delti, nekoliko koraka od mjesta na kojemu se očekivalo skoro podizanje Matkovićeva Spomenika oslobođenja.
Riječka stanica ostala je u sastavu splitskog Instituta do 1956. godine, kada se osamostaljuje pod nazivom Ribarstvena stanica Narodnog odbora Kotara Rijeka. Nije ostalo ni bez novosti u radu, pa je težište stavljeno na obavljanje zadataka izravno korisnih u ribarstvu, poput istraživanja ribolovnih tehnika i primjene novih ribolovnih alata. Stanica je tada izradila novi tip koče koji je omogućavao bolju selekciju ulovljene ribe, puštajući u more nedorasle primjerke. Bilo je to u tijesnoj vezi s činjenicom kako je područje pokriveno radom riječke stanice davalo preko 40 posto ukupnoga jugoslavenskog ribljeg ulova.
Pripajanje Prirodoslovnom muzeju
Važnu ulogu u novoj zadaći dobio je i brod Bentos, 1956. godine obnovljen i preuređen u brodogradilištu Viktor Lenac. Pored generalne obnove stroja, na brodu su montirani uređaj za traženje ribljih jata i električna svjetiljka od 400 V za traženje i ispitivanje jata papalina u doba kada se one povlače u dublje dijelove mora. Zanimljivo je kako je u istom zaljevu, u Martinšćici, istoimeno susjedno brodogradilište tri godine prije toga izgradilo istraživački brod Bios II, koji je u neku ruku parnjak Bentosa. Bios se planiralo izgraditi za potrebe Instituta u Rovinju, ali se, zbog teškoća u razvoju rovinjske ustanove, brod završilo za potrebe splitskog Instituta. Riječka stanica prihvatila se nadzora izgradnje Biosa.
Ribarstvena stanica u Rijeci djelovala je do 1964. godine, kada je pripojena gradskom Prirodoslovnom muzeju, a on pak nastavio njezine istraživačke poslove.
Ne znam što bi o tom reorganizacijskom činu kazale kvarnerske ribe i ostali morski živalj, ako bi uopće imali što kazati. Teško da ću to od njih saznati, nekako mi se ne čine razgovorljivi. Što duže obuhvaćam pogledom pojedine predstavnike te družine protegnute na mom tanjuru, sve ih lakše u šutnji razumijem.
Podijeli na društvenim mrežama