Zajčeva pjesma radnicima

Zajca s radnicima ne
povezujemo, imao on u ruci glasoviti štap ili još glasovitiji štapić, prvi o
koji se oslanjao u hodu, drugi kojim je dirigirao (uključujući zlatom okovani
od ebanovine, što su ga Zajcu darovali Riječani oduševljeni njegovom operom Amelija 1860. godine). Ta njegov su
„prirodni“ ambijent bogato ukrašeni, skupocjeni interijeri bečko i talijansko
dišućih kazališnih kuća, prepuni zlatnih uresa i purpurnog baršuna, u
ambijentalnom paketu s kojima su lica društvene kreme, barem po njezinu
položaju. Radnička lica? S njima kreme, ove ili one vrste, ne idu. Ona uglavnom
sjede u svojim skromnim stanovima, ako ih imaju, ako im ih banke nisu oduzele,
i gutaju programski trash s televizijskih ekrana, nastojeći pobjeći mislima od
neplaćenih računa i sličnih neveselih tema. Iznimke su iznimke, a pravilo je
pravilo.

Himna za riječke radnike

Netko će reći kako karikiram.
Možda trunak, da ne kažem sitničak ili sitničicu, ali na moju žalost, ne više
od toga. Ulaznice za izvedbe Zajčevih djela nisu u prijateljskim odnosima s platežnom
moći radničkih džepova, priča o Zajcu i kazalištima u kojima je izvođen posljedično
je priča o elitnoj kulturi i tomu nema pomoći.

Pa ipak, ako je današnja
Hrvatska odustala od vlastitih radnika, nezainteresirana za njih manje-više kao
i u doba kada je našim ulicama hodio maestro, što ima svoju cijenu u obliku
društva koje se raspada, on, eto, nije. Ili nije posve. Ima jedan trenutak u
njegovu opusu kada se prisjetio i njih, što možda nije mnogo, no vrijedi
pozornosti, barem na prvomajski praznik.

Pitate me za dokaz? Dokazom
je toga Zajčeva Inno
sociale per gli operai fiumani,
Op. 1005. (Društvena himna za riječke
radnike, Op. 1005), skladba koju se može smatrati prvom himnom riječkih
radnih duša.

To nije premijerna maestrova
skladba s ovdašnjom gradskom temom za ovdašnje gradske uši. Među Zajčevim ostvarenjima
napisanim tijekom rada u Rijeci (1855-1862.), nekoliko je posvećeno vlastitom
gradu i sugrađanima. Jedan valcer nazvao je Die
schönne fiumanerin (La bella Fiumana),
drugi nosi naslov I Musicisti fiumani,
uslijedila je i Vittoria quadrille –
Liepa Riječanka, također Fiumanner
Märsche. Potkraj boravka u Rijeci izveden je vodvilj I funerali del Carnevale za koji je Zajc skladao scensku glazbu. U
trenutku odlaska s Kvarnera, nakon što je riječkom Magistratu poslao dopis u
kojemu kaže „da je odlučio krenuti drugamo“, sugrađani su mu priredili
emocijama ispunjenu oproštajnu večer, tijekom koje je kao pjevačica nastupila i
njegova sestra Albina. Tom je prigodom, uz neke druge Zajčeve skladbe, izvedena
njegova orkestralna kompozicija San
ljetne noći na Kvarneru, s njome također pjesma Zbogom Rijeko! koju je Zajc napisao posebno za tu večer.

Prva prvomajska proslava 1904.

Maestro je imao Rijeku u
mislima i dugo poslije odlaska, na što upućuje niz skladbi s njegovim autorskim
potpisom, što je uključilo i prvu himnu riječkih radnika. Riječ je o zborskoj
skladbi s poletnom kantilenom, koja zahtijeva izvođenje glasovima velikog
opernog zbora. Stvar je tim zanimljivija što govorimo o vremenima u kojima
svijest o radničkim pravima nije bila ni izdaleka u tolikom zamahu kao što to
bijaše koncem 19. i u sljedećem, 20. stoljeću, precizniji bi opis zapravo
govorio o začecima radničke samosvijesti.

Podsjetimo se, prva uistinu
velika proslava 1. maja u Rijeci zabilježena je 1904. godine, u parku na Mlaki,
gdje se okupilo nekoliko tisuća delavaca
i krenulo u povorci put stare zgrade Teatra Fenice. Na čelu povorke bili su
glazbenici, radnici su imali crvene karanfile na grudima, a oni koji su bili u
organizaciji događaja, zaduženi za održavanje reda, crvene vrpce oko ruku.
Povorka je na Korzu dočekana svečano, potom se uputila prema Teatru Fenice gdje
je održan javni skup. Zabilježeno je kako je na tom skupu radnička himna
pjevana u nekoliko navrata, ali ne i o kojoj je himni riječ. S obzirom na
mjesto i vrijeme, vjerovati kako je to bila Zajčeva.

Takvi događaji imaju prethodnicu
u obliku zabranjivanja proslava 1. maja, unatoč vrlo teškim uvjetima rada u
gradskim tvornicama, odnosno postojanja silnih povoda za okupljanje radničkih
glava i ruku. Primjerice, riječki guverner je 1890. dostavio magistratu
okružnicu Ministarstva unutrašnjih poslova u Budimpešti o zabrani prvomajskih
proslava i samovoljnom napuštanju posla, također o zabrani radničkih sastanaka
i povorki. Ni danas toliko uzdizani gradonačelnik Giovanni Ciotta nije se u toj
priči proslavio: potkraj travnja 1890. izdao je oglas kojim zabranjuje proslave
1. maja, štoviše zamolio je vojno zapovjedništvo u gradu za pomoć ne budu li policijske
snage dovoljne za održavanje onoga što je smatrao redom. U oglasu je dao
radnicima na znanje kako su inkriminiranoga dana zabranjene sve povorke i
sastanci, a samovoljan odlazak s radnog mjesta znači otpuštanje i političku kaznu.

Daleko je to silnim miljama
od zlaćano kićenoga riječkog kazališnog interijera i ne miriše na francuske
parfeme u ložama, nego na grubu silu tvorničkih gazdi i političkih moćnika, na
razbijene glave i radničku krv…

Pa zašto je i kako Ivan Zajc
odlučio napisati Inno sociale per gli
operai fiumani, Op. 1005.? Što je to on imao blisko s njima?

Netko zločest mogao bi
kazati kako se s radničkom pričom dobio priliku zbližiti samo u onim trenucima
iz njegova riječkog razdoblja kada su mu, pored zahtjevnih poslova na mjestu
ravnatelja kazališnog orkestra, gradski oci dodali dužnost onoga koji se brine i
za osvijetljenost kazališnog gledališta. To u prijevodu znači kako je maestro
morao osobno voditi računa o nabavljanju rasvjetnog ulja za svjetiljke uljanice
u gledalištu, ujedno o ispravnosti tih svetiljki (kako za vrijeme izvođenja programa
ne bi dimile u lica gledatelja), kao da je kakav radnik užigač kazališnih
lampi.

Tu vrstu zloće ostavljam
drugima, znajući kako ima pitanja na koja nije neophodno znati odgovore.