Zakoni motivacije

Kad spomenem motivaciju polaznici treninga dobivaju nevjerojatne
izljeve veselog smijeha. Poslodavci traže da djelatnici budu «samomotivirani»
dok se po oglasima za radna mjesta traže djelatnici koji su «visoko
motivirani». Jasno, svaki polaznik kaže: «Dajte mi malo te motivacije, štogod
to bilo.» Uz mnoštvo drugih riječi koje smo usvojili u radnim procesima, a o
njima malo znamo, riječ motivacija zauzima sigurno vrlo visoko mjesto.
Motivacija je nešto što svi žele, a nitko nije baš previše siguran što je to.
Na žalost, u ovo vrijeme brzog razvoja tehnologije izgubili smo pojam o
pojedincu, iako je naš svijet, svijet u kojem radimo i živimo, u stvari svijet
ljudi.

Čest je slučaj u organizacijama da djelatnik koji ima vrlo
dobre rezultate bude promoviran u voditelja ili organizatora. Na tom radnom
mjestu manje se bavi dosadašnjim poslom, dok bi njegov fokus morao biti okrenut
ljudima, odnosno radu svoje grupe. I kako to već biva, pojedinac se nađe
izgubljen u vremenu i prostoru. Nema osnovna iskustva komunikacije sa djelatnicima,
gazdi je skupo da ga šalje na dodatno školovanje, očekuju se rezultati i što se
dešava? Naš novopečeni voditelj počinje ispoljavati osnovne naznake stresa. A rješenje
je tako blizu. Potrebno je da shvati što ga motivira i što motivira njegovu
skupinu. Za bolje rezultate, ali bez napetosti i opterećenja. Voditelji moraju
znati što je potrebno da bi pomogli svojim djelatnicima ostvariti zadane
planove i kako ih motivirati za ostvarenje zajedničkog cilja.

Posvetimo se praksi. Što znači riječ samomotiviran? Pa
svatko od nas voli pohvalu za neki učinjeni posao. To nas čini sretnim i
zadovoljnim i spremni smo dati još i više energije u idući zadatak ako smo
dobili pohvalu. A kako se samomotivirati kad nema nikog da nas pohvali? Osobno
koristim jedan mali trik koji mi uvijek razvuče usne u osmijeh. Nakon što sam
dobro obavio neki posao, a znam da me nema tko pohvaliti jednostavno sam sebe potapšam
po ramenu i kažem sebi: «Dobro si to napravio». Evo, vidim da vam se lica već razvlače
u osmijeh. Zabavno? Da. Vrlo zabavno. I motivirajuće. Da budemo precizni:
samomotivirajuće.

Koliko načina motivacije možemo nabrojati? Nebrojeno. Veza
sa psihologijom, statusom, znanjem, dobi i još mnogo elemenata koji čine
osobnost definiraju i način djelotvorne motivacije. Da pojednostavimo, ne
djeluje ista motivacija jednako na različite ljude. Posvetimo se našoj temi,
zakonima motivacije.

1. zakon kaže: Moramo biti motivirani da bi mogli
motivirati druge

Na radionicama koje vodim upoznajem razne tipove managera,
uglavnom onih kojima se trese stolica i gube radno mjesto ako ne ispune
planove. Koji u grču gledaju naokolo i svaku slobodnu minutu treninga koriste
da bi istrčali u hodnik te mobitelom naređivali, urlali, vikali na podređene
zbog neispunjenih očekivanja. Djeluju li takvi manageri kao motivatori ? Ne
znam tko bi na takav način mogao ikoga motivirati.

2. zakon kaže: Za motiviranje moramo imati cilj

Kroz motivaciju težimo nekom budućem događaju. Bez cilja ne
može biti niti motivacije. Neki psiholozi povezuju ciljeve sa nadom. U
nedostatku nade postajemo bezvoljni. Dok ima nade ima i veselja. Dakle, da bi
imali motivaciju moramo definirati ciljeve i svrhu.

3. zakon kaže: Jednom postavljena motivacija nije vječna

Ako je netko motiviran danas ne znači da će biti i sutra.
Pojedinac može biti motiviran na poslu, a demotiviran kući. Koga ne
demotiviraju računi koji redovito stižu u poštanski sandučić ili nedostatak
novaca za registraciju automobila ili za plaćanje marende djetetu u školi ?
Motivacija i pozitivan osjećaj nisu vječni. Mogu se ispuhati kao balon od
sapunice. Proces motivacije mora biti kontinuirano podržavan.

4. zakon kaže: Za motivaciju treba priznanje

Ovaj zakon je možda i najvažniji zakon motivacije. Priznanje
je raznoliko. Od određene titule, pisma zahvale, pohvala djetetu za crtež koji
je nacrtao u školi. Po mogućnosti davanja priznanja procjenjuje se i ego
pojedinca. Visoko napuhani šefovi ne mogu shvatiti koliko je priznanje u
procesu motivacije bitno i na njihovom načinu motiviranja vladaju samo «tehnički
elementi», dok je za davanje priznanja potrebno biti stvarno iskren i «velik».
Samo stabilni ljudi i pravi vođe znaju dati iskreno i jako priznanje. I po tome
postaju poznati.

5. zakon kaže: Osjećaj pripadnosti motivira

Što je manja grupa kojoj pojedinci pripadaju veća je njihova
odanost i zalaganje. Iz ovog razloga dobar vođa tima zna stvoriti manje timove
te u pravednoj utakmici ostvariti osjećaj pripadnosti, a samim tim i bolje
motivacijske rezultate. Iz ovog proizlazi da je unutar organizacije dobro definirati
ime pojedine skupine, odjel za marketing, prodajni, proizvodni, a kod istih
odjela dodijeliti neka poznata imena timu. Logičan zaključak ovog zakona je
proces kojem svi zajedno svjedočimo proteklih godina, a to je team building.
Tko nije bio na raftingu, pucanju po šumi, odbojci, hodanju, roštilju ? Iako to
na žalost bez praćenja ostalih zakona ispada vrlo smiješno i odbojno. Pravi
manager zna da li je njegova radna skupina sposobna za team building ili će
takav događaj izazvati kontra efekt. I da za kraj citiramo poznatu misao:
«Čovjek koji je nagovoren na nešto protiv svoje volje i dalje ostaje pri svome
mišljenju.» Dakle, oprezno s motivacijom.