Kako bih potkrijepio ovu tvrdnju citirati ću sportskog
direktora Riječanki Vladimira Čohara. U nedjeljnom predvečernjem
razgovoru-dogovoru za odlazak do Trsta na susrete Njemačke i Kanade te Poljske
i Srbije dotaknuli smo se naravno i priče o riječkoj odbojci, ali i o tome gdje
će sada hrvatska odbojka. Da ne duljim spomenuti ću samo ovaj primjer. U
Dvoranu mladosti na Trsatu u sklopu Lige prvakinja stigla je po mnogima najjača
ekipa na svijetu Fopapedretti iz Bergama. Cijena ulaznica bila je simboličnih
20 kuna, odnosno 2,70 eura za što u Europi teško da možete popiti i kavu. U
dvorani se istina skupilo 1500 gledatelja, što znači da je bila polu puna
odnosno polu prazna kako Vam drago. Druga katastrofalna činjenica vezana uz
spomenuti sportski spektakl jest da je svega 500 ulaznica prodano gledateljima.
Ostale je otkupio klub, odnosno platio je nastavnicima riječkih osnovnih i
srednjih škola iznos dnevnice kako bi u dvoranu doveli djecu kako dvorana ne bi
bila sablasno prazna. Riječ je bila o najboljoj ekipi Europe, pa se postavlja
pitanje što je potrebno da se gledatelje motivira da dođu na odbojkašku
utakmicu ili bilo koji sportski spektakl. No to će biti tema neke druge
kolumne.
Izravni povod za
pisanje o odbojci jest činjenica da je 25. rujna Italija domaćin Svjetskog
prvenstva odbojkaša.
Nažalost muške odbojkaške reprezentacije na karti svijeta nema niti pod
razno. Posljednji puta kada su tu šansu izborili prije devet godina na
kvalifikacijskom turniru u Španjolskoj pod vodstvom legendarnog Pere Božića
najbolji hrvatski odbojkaši propustili su Argentinu 2002 – zbog štrajka. Od
tada do danas nisu bili niti blizu svjetske smotre, koja je nama koji imamo
sreću živjeti u Rijeci, barem kada je natjecanje po skupinama u pitanju, nikada
bliže. Naime, u Trstu, na 70 kilometara od Rijeke bore se reprezentacije
Kanade, Njemačke, Poljske i Srbije, a za one koji su možda malo manje
zainteresirani dvije posljednje spomenute u vrhu su europske i svjetske
odbojke. Teško da će se netko od riječkih ljubitelja odbojke odvažiti na tako
dalek put ako mu je problem doći do Dvorane mladosti ili SC Zamet, ili Dvorane
Dinko Lukarić na Kozali, gdje je jednom zgodom uz izravni televizijski prijenos
gostovala i legendarna ruska Uraločka, koju je s klupe vodio još legendarniji
Nikolaj Karpolj. Tom je zgodom dvorana bila puna, jedini je problem što je njezin
kapacitet skromnih 800 mjesta.
Odbojkaški svijet
barem u Hrvatskoj u najmanju je ruku čudan.
Najprije spomenuti štrajk, pa sada nedavno odlazak Hrvatskog odbojkaškog saveza
u stečaj, pa njegovo posljedično izbacivanje iz Hrvatskog olimpijskog odbora
koje je imalo za posljedicu i izbacivanje iz Europske i Svjetske odbojkaške
federacije. I to sve u godini dvaju svjetskih prvenstava. No tada prvi čovjek
HOO-a Zlatko Mateša u ime institucije kojoj je na čelu, postiže dogovor sa
čelnicima CEV-a i FIVB-a da će HOO preuzeti obveze HOS-a u stečaju. Na taj je
način ukinuta svaka suspenzija reprezentacijama i klubovima i hrvatska je odbojka
vraćena u život.
Pa ipak prema informacijama gospodina Čohara, kada je u pitanju
hrvatska odbojka parafrazirati ću Hladno pivo… „nije sve tako sivo“. Naime, u
petak je u Zagrebu održana osnivačka skupština Hrvatske odbojkaške Udruge kojoj
je na čelu Zdeslav Barač, čovjek zaljubljen u odbojku, koji je početkom
milenija odbojkašice Dubrovačke banke učinio prvakinjama Europe i „stoljećima“
je u ovome dinamičnom sportu. Prema Čoharovim riječima, uz Barača su se okupili
brojni kvalitetni ljudi sa brojnim kvalitetnim idejama koje bi sada trebalo
samo – provesti u djelo.
Gdje je na karti
Hrvatske riječka odbojka?
Do ove godine kada su žene u pitanju Rijeka je bila odbojkaški glavni grad naše
zemlje. Livio Tončinić na mjestu predsjednika i Igor Lovrinov na mjestu trenera
zaslužni su za sve sjajne trofeje riječkih odbojkašica u posljednjih nekoliko
godina. Nažalost i ovu je lijepu sportsku priču pošteno uzdrmao najveći
neprijatelj svih nas – običnih ljudi, a u takve se ubrajaju i sportašice i
sportaši. Naravno riječ koja se ne smije izgovoriti RECESIJA dovela je do toga
da Riječanke iako su izborile pravo nastupa u elitnom klupskom natjecanju Ligi
prvakinja, od nje odustanu, što bi moglo dalekosežno imati nesagledive
posljedice, ali da ne čaram previše i ove će sezone igrati u Europi.
Što se odbojkaša tiče prošle smo sezone nakon dugo vremena
imali gradski „derbi“ Rijeke i Gornje Vežice. Derbi je namjerno stavljen u
navodnike jer je bila riječ o dvoboju neravnopravnih protivnika. I MOK Rijeka
ima jednu svoju ikonu, Velimira Liverića, čovjeka bez kojega je gotovo
nezamislivo muško odbojkaško loptanje u gradu na Rječini i tako već godinama. Liverić
je početkom sezone objavio prelazak na amaterizam – a ispravno tumačenje
značilo bi – odbojkaši više neće živjeti od odbojke nego će raditi svoje
poslove, a odbojka im može doći onako usput. Samim time nisu postavljeni
nikakvi rezultatski imperativi, najavljeno je pomlađivanje momčadi, i onda
potiho, daleko od očiju javnosti Liverić povlači potez koji može zabrinuti one
koji su vjerovali da je pred riječkom muškom odbojkom svijetla budućnosti.
Naime strateg riječkih odbojkaša u pomoć je pozvao Dragog Brankovića. Sve bi
bilo u redu da čovjek nije rođen 1965. godine. Za njegove suigrače može
poražavajuće zvučati činjenica da je gospodin Branković bio najaktivniji na treninzima.
I još nešto. Od najmlađeg člana kluba Branković je stariji 29 godina!!!
Kako izliječiti
riječku odbojku?
Ne umišljam si da sam sveznalica niti doktor, pa ću pokušati samo za kraj
iznijeti nekoliko nepobitnih činjenica. Jedan od osnovnih problema je taj što u
Rijeci nema odbojkaške dvorane – nema Doma odbojke pa djeca stoga često biraju
neke druge sportove. Odbojka je najmasovniji i najrašireniji sport na svijetu,
pa je neprocjenjiva šteta da u Rijeci dječaci prvo biraju rukomet, košarku ili
nogomet, a odbojci se okreću tek ako tamo ne uspiju.
Puno je svjetlija i ljepša situacija u ženskoj odbojci gdje
bi kvantiteta trebala dati i kvalitetu. Srećom barem za sada dosta djevojčica
pokazuje zanimanje za ovaj lijepi dinamični sport koji u Rijeci ima doista dugu
i lijepu tradiciju. Ženski klub osnovan je 1947. a muški tri godine kasnije.
Govorim naravno o Rijeci, da se drugi, a prije svih Gornja Vežica, Drenova,
Grobničan i Rječina ne uvrijede. U zlatna vremena riječke odbojke svakako spada
sredina osamdesetih godina prošloga stoljeća. U periodu od 1985. do 1988.
godine primjera radi u Rijeci je egzistiralo 15 odbojkaških klubova. Gdje li su
samo sada ta zlatna vremena?
Za dva tjedna kreću nove ligaške sezone. Nadam se samo da se
neće ponoviti situacije gdje se svi gledatelji na odbojkaškim utakmicama
međusobno poznaju. Ne zaboravite, u Rijeci se igra najbolja ženska odbojka u
državi, a niti odbojkaši nisu loši. Rijeko sportski grade, probudi se i podrži
sve svoje klubove i sportaše.
Podijeli na društvenim mrežama