Zašto Riječani (ne)vole tenis?

Ovdje će se pričati priča o
riječkom tenisu, o tenisu u Rijeci, ali prije svega i o tome zašto Riječani
(ne)vole tenis. Često sam i na svoje uši čuo već pomalo izlizanu frazu da je
Rijeka sportski grad. Možda i je tome tako, ali sportaši to ne osjete. Njihove
sjajne ili manje sjajne uspjehe vrlo često gleda tek bliža rodbina i najbolji
prijatelji.

U tjednu koji je iza nas u
Rijeci je održan 4. Rijeka Open, teniski challenger nagradnog fonda 30.000
eura. Kada netko pročita ovu cifru, a da nije primio plaću nekoliko mjeseci
postaviti će pitanje kome to treba. Uvjeravam Vas poštovane čitateljice i
čitatelji ovih redaka da je ovaj turnir itekako vrijedan i potreban i da je sve
uloženu u njegovu organizaciju učinjeno s pravom. Potvrda tome su i pohvale od
svih igrača koji su prodefilirali Rijekom u četiri godine njegova postojanja.
Bili su tu i trenutno najbolji hrvatski tenisač Marin Čilić, prvi pobjednik
turnira, pa Nicolas Massu, Čileanac dvostruki osvajač olimpijskog zlata u Ateni
2004. godine, osvajač drugog izdanja turnira, a ove godine Rijeku je posjetio
nekadašnji prvi tenisač svijeta Thomas Muster. Nije danas 42-godišnji
Austrijanac u sjajnoj formi, ali sama njegova pojava napunila je centralni
teren.

Znači ime dovodi gledatelje
i jamči atmosferu, to je dokazano milijardu puta, ali zašto se ponekad ljudi
baš vole ili moraju ponašati kao guske u magli; e da mi je znati odgovor na to
pitanje. Muster je zaslužio svu pozornost koju je dobio u Rijeci i sve one koji
su ga došli pogledati uživo treba pohvaliti, ali….Trud koji su u organizaciju
ovog hvale vrijednog sportskog događaja uložili prije svih vlasnik turnira Fadi
Shalabi i direktor Ivo Pađen pa potom i svi ljudi iz TK Kvarner ali i svi
ostali uključeni u ono što je kulminiralo spektakularnim trosatnim nedjeljnim
finalom.

I sada dolazimo do nekoliko
bolnih činjenica i statističkih istina o ljubavi Riječana i tenisa. U
najkraćem, ovdje vrijedi spomenuti ovo prvi teniski klub u Rijeci nazvan po
gradu u kojemu je osnovan. Na svijet je došao prije 44 godine, sada već jako
davne 1966. godine. Posljednji po kronologiji nastanka su „Wimbledon“ i
„Kozala“ koji su na svijet došli 1993. godine i uskoro će postati punoljetni. Osim
tri spomenuta tu su i „Pećine“ koje su rođene 1976. i već spominjani Kvarner
nastao 1979. godine. Prema broju klubova, da pomognem, ima ih čak pet, ispalo
bi kako je ljubav Rijeke i tenisa ogromna i vječna. Ako spomenem da u tih pet
klubova prema statistici Grada Rijeke ima 529 članova, od čega 106
registriranih tenisačica i tenisača samo po sebi nameće se pitanje gdje su bili
recimo protekle subote oko podneva kada je započeo polufinalni program.

Najjači kombinirani program
na svih šest turnira ovoga ranga u svijetu. Program u kojemu je najbolje
rangirani bio 92. igrač svijeta, Španjolac Ruben Ramirez Hidalgo, a najslabije
rangirani, zasluženi pobjednik turnira Slovenac Blaž Kavčič 132. tenisač
svijeta, nudio je više od sedam sati vrhunskog tenisa, i to pišem bez
pretjerivanja, imajući u vidu razinu turnira, a posebno činjenicu da je ulaz na
turnir u godini opće krize, recesije i neimaštine bio potpuno besplatan.

Dakle drage sugrađanke i
sugrađani, barem Vi koji ste učlanjeni u jedan od pet spomenutih klubova,
zapitajte se zašto Vas ne zanima pogledati sjajne tenisače i jako dobre teniske
mečeve. Svjestan sam i ja, a siguran sam i Vi skupa sa mnom, da se u Rijeci
nikada neće dogoditi turnir koji će ugostiti turnir na kojemu će zaigrati
Federer, Nadal ili Đoković, ali život nas je naučio da prostremo koliko možemo.
U skladu s mogućnostima ovo je izdanje Rijeka Opena bilo po mom skromnom sudu i
najbolje do sada, a direktor Pađen najavio je: „Dogodine za peti rođendan
potruditi ćemo se ponuditi Vam još nešto više“.

Žao mi je bilo vidjeti
praznine na tribinama jer znam da u ovom gradu postoje istinski zaljubljenici u
sport općenito, a onda i u tenis. No, to je sada iza nas, a iza nas je i
igračka karijera trenutno najpoznatijeg i najdugovječnijeg riječkog tenisača
28-godišnjeg Ivana Cerovića. „Ceki“ je prije nekoliko mjeseci postao otac
malene Lucije i tenis je logično od tada za njega u posve drugom planu. Što se
trenutnog stanja u riječkom tenisu tiče također ne treba pretjerano strahovati.
Dino Marcan u paru s Marinom Draganjom osvojio je juniorski Roland Garros, a
ova je kombinacija i u Rijeci potvrdila sjajan talent, propustivši realizirati
tri meč lopte protiv kasnijih pobjednika Lovre Zovka i Kanađanina Aidina
Shamasdina. Tu je i mladi Marcel Ružić i Robert Đula, ali i brojni drugi klinci
i klinceze čija ćete imena tek čuti, pročitati ili zapamtiti. Uvjeren sam u to.

Znam da kažu kako je tenis
sport za gospodu, znam da ga neki smatraju dijelom elitističkog prenemaganja,
ali tenis prikazan u Rijeci i entuzijazam i količina dobrih vibracija koja je
okruživala Rijeka Open, napunila mi je baterije za novi radni tjedan. Počelo je
odbrojavanje do petog rođendana ovog veselog i razigranog riječkog sportskog
mališana. Tko zna što će za godinu dana dobiti na poklon?