Zašto Riječani vole tetu Radu?

Ipak,
moguće je. Potvrđuje to primjer riječke povjesničarske umjetnosti Radmile
Matejčić, čiji je rad prihvaćen među stanovnicima grada na Rječini na najbolji
mogući način, i to već u nekoliko naraštaja. Najsvježiji znakovi naklonjenosti teti Radi (kako su je mnogi od milja nazivali u njezino vrijeme, a ne prestaju
to činiti ni danas)? Njoj posvećen dokumentarni film, prikazan u Art kinu,
također inicijativa da se njenim imenom nazove ulica u trsatskom kampusu.

Premda
je riječ o iznimci, a ne pravilu u odnosu prema domaćim znanstvenicima – pokušate
li prebrojati koliko domaćih znanstvenih i stručnih imena ima tu sreću da im razmjerno
nedugo nakon odlaska s ovog svijeta posvećuju filmove ili po njima imenuju
gradske lokacije, imat ćete ozbiljnih teškoća – i jedno i drugo valja
pozdraviti. Ništa ne mijenja na stvari ni što je teško povjerovati da su na djelu
znaci preokreta ustaljena obrasca, znaci novog i boljeg trenda, koji bi, eto
sreće, krenuo upravo na teti Radinu slučaju.

Kako
je znanstvenici Radmili Matejčić pošlo za rukom ono što u našem gradu nije
pošlo gotovo nikom? Kako je došlo do toga da je Riječani toliko vole? I da
nakon odlaska s ovog svijeta postaje već pomalo mitska figura?

Svi
koji su dosad pokušali odgovoriti na to pitanje obvezno su pokazivali prstom na
njenu knjigu Kako čitati grad. I pojašnjavali: kulturno-povijesni vodič
Rijekom, stil razumljiv prosječnom čitatelju, stručno-emotivni mozaik u kojemu
svatko može pronaći vlastitu kockicu koja mu otvara vrata u cjelinu priče, otkrivanje
Rijeke novim Riječanima … Dovoljno za odgovor? Ne u cijelosti.

Da nešto ne štima u takvoj vrsti odgovora,
upućuje činjenica kako su knjige o Rijeci i njenoj prošlosti pisali i
znanstvenici prije i poslije Matejčićke, također usporedno s njom, marljivo
otkrivajući nepoznate dimenzije grada u kojemu nam je živjeti, pišući o
njegovim palačama, tvornicama, ulicama, kulturnim i sportskim objektima.
Posebno vrijedan opus te vrste ostavio je iza sebe povjesničar Danilo Klen,
čije su monografije riječkih tvrtki primjer nadasve uzorna
istraživačko-autorskog posla, pravi kameni temeljci za svakoga tko se istim
temama pozabavio nakon njega. Usprkos tomu, u očima šire javnosti Klen nije
postao zvijezda a la Matejčić. Nije to postao, primjerice, ni Irvin Lukežić,
mlađi znanstvenik slična profila, sada već s poštovanja vrijednim nizom naslova
u vlastitoj bibliografiji. S njim ni Daina Glavočić, Julija Lozzi Barković, Ranko
Starac, Ervin Dubrović, Nana Palinić, Marijan Bradanović…

Gledajući
u popis s njihovim imenima, sviće kako je u Radmile Matejčić na djelu nešto što
u njih nije. Što bi to moglo biti? Odgovor je lak: ona ima knjigu Kako čitati
grad, oni nemaju.

Uistinu,
što je to tako iznimno, revolucionarno u toj knjizi, ili u vezi s tom knjigom? Na
pravi put ne vodi ni pomisao kako je njenim pisanjem autorica okrenula potpuno
novu stranicu u vlastitom kunsthistoričarskom radu, pa se dogodio neočekivan
tektonski lom, klik koji je primijenio sve. Jer, to tako nije – Radmila
Matejčić se Rijekom i riječkom okolicom bavila, te o tim temama znanstveno i na
valjda svaki drugi način poticajno pisala i u prethodnim fazama svoje profesionalne
biografije. Pisati je u periodici počela još 1958. godine, pa je takve članke,
studije i eseje objavljivala u časopisima Dometi, Riječka revija, Peristil,
Numizmatičke vijesti, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zbornik
Kastavštine, Histria archeologica i drugim. Tomu valja dodati napise u raznim
zbornicima znanstvenih radova, kako se to od autora/autorice takva profila
očekuje. Iz njena pera koautorski su potekle knjige Barok u Hrvatskoj i Ars
aesculapi, u kojima Rijeka ima primjeren udjel.

Zašto
Radmila Matejčić nije već prije knjige Kako čitati grad smatrana hodajućim
riječkim znanstvenim spomenikom, u najpozitivnijem smislu te riječi, a nakon
nje se dogodilo upravo to?

Ključni
dio odgovora sklon sam potražiti u nečemu sasvim drugom u odnosu na ono što se
u vezi s Matejčićkom stalno postavlja u prvi plan. Nešto što nije toliko povezano
s njenom profesionalnom razinom (imali su je i drugi), niti s pisanjem knjiga
(pisala je i prije prijelomnog naslova), niti s eventualnim utjecajem na mlađe
generacije Riječana (u fakultetskim su predavaonicama  radili ili rade i njene kolegice &
kolege). To je – pisanje za medije i uz potporu medija.

Jer,
podsjetimo se, tekstovi u knjizi Kako čitati grad nisu izvorno pisani za nju. Njihovo
je izvorno mjesto objavljivanja komunalni list Naša Rijeka, čije se uredništvo potkraj
1970-ih pametno dosjetilo otvoriti jednu svoju stranicu za tematski serijal koji
će čitateljima približiti graditeljske točke u riječkom urbanom tkivu, koje će
kazati kako su pojedine gradske građevine nastale i kada, a za taj je posao
valjalo – dakako – pridobiti osobu koja o tomu ima što reći. Radmila Matejčić
je tu seriju novinskih članaka pisala desetak godina. I, bez obzira što se za
Našu Rijeku ne može reći da je bio list s pretjerano velikom nakladom,
inicijacija je uspjela. Iz perspektive sveučilišne profesorice, učinak je u
pisanju za novine bio odustajanje od fakultetske opširnosti, smanjivanje
opterećenosti teksta znanstvenom terminologijom, naglasak na građevinama koje
njeni suvremenici imaju pred očima. Jednom riječju, prihvatila je logiku drukčiju
od one koju je dotad uvažavala, prihvatila je logiku medija. Prevedimo: kratkoću,
jednostavnost, aktualnost… I pomirenje svih tih zahtjeva s profesionalnim
standardima što se očekuju od osobe iz sveučilišnog miljea.

Naknadnim
okupljanjem članaka iz Naše Rijeke unutar zajedničkih korica (što valja
zahvaliti još jednoj dalekovidnoj uredničkoj odluci, onoj Izdavačkog centra
Rijeka), knjiga Kako čitati grad postala je nije ništa drugo do produžetak
Matejčićkine novinske avanture. I njezina konačna kruna.

Zaključimo,
u očima najšireg kruga svojih Riječana, teta Rada nije postala omiljena
znanstvena zvijezda zato što je pisala znanstvene tekstove u znanstvenim
glasilima, nego zato što su joj ključnu pomoć u pisanju o Rijeci pružili
mediji. Dali su joj priliku koju je ona iskoristila. I, za razliku od mnogo
puta, nisu pogriješili. Da nije bilo njih u igri, teta Rada bi najvjerojatnije
dijelila sudbinu svih ostalih svojih vrijednih kolega, cijenjena u uskom krugu
stručnjaka, iz perspektive šire javnosti manje-više nepoznata, time možda u
određenom smislu i nevažna.

Netko
neumoljiv kazat će – sve je u medijima, pa su i mediji sve.

Zvuči
grozno? Da, jer su posljedice grozne. Na što mislimo, bit će jasnije upitamo li
se: koliko znanstvenika nije dobilo priliku da uz njih stanu mediji i pomognu
promoviranju njihova rada? Tko nam kaže da nismo u Rijeci mogli dobiti Radmilu
Matejčić i prije Radmile Matejčić, primjerice u liku Danila Klena, samo da se
primijenila ista dobitna formula? Bismo li se danas na isti način i u istoj
mjeri klanjali njegovu radu?

To
ne vrijedi samo za jučerašnje situacije, nego i sadašnje. Otkud znamo kako na
riječkom sveučilištu upravo u ovom trenutku nemamo neke nove Radmile Matejčić,
čiji je rad jednako vrijedan i o kojemu najšira ovdašnja javnost zaslužuje biti
jednako informirana, ali se to ne događa? Ne događa zato što znanstveno-medijskog
savezništva nema, pa najšira javnost ostaje u mnogo čemu uskraćena, kao što i
sveučilišni radnici ostaju uskraćeni za priznanje te javnosti.

Svijet
u kojemu znanstvene spomenike podižu i ruše mediji – treba na koncu i to jasno
reći – u konačnici nije dobar svijet. Oni nisu za to kompetentni, a rezultat je
previše nepravde, odnosno premalo pravde. Teta Rada je izdvojena priča, zaseban
slučaj, sretna iznimka. Treba nam svijet u kojemu će ona biti pravilo.