Kada su poglede Riječana početkom 1964. privukli pristigli vikinški brodovi u Mrtvom kanalu, nije to bilo zbog straha od kakve nenajavljene invazije, koja se pogubila u vremenu i prostoru. Drakari su bili posljedica prethodnog snimanja filma Dugi brodovi na istarskoj obali, a po okončanju filmskog seta našli su se u riječkom akvatoriju. Jedan od plovećih vikinških ljepotana pohitao je prema brodogradilištu u Puntu, gdje je pripremljen za put do New Yorka. Brod je trebao preploviti Atlantik po uzoru na stvarne Vikinge, dakle bez navigacijskih instrumenata, pomoću morskih struja, te računajući na jedra i vesla. Za tu je ekspediciju Avala film brod poklonio Amerikancu Robertu Marxu, a on je na njemu otplovio s kvarnerskog obzora ožujka te godine.
Nova atrakcija gradu na Rječini pristigla je ljeta iste godine s ekipom westerna radnog naslova Sin lovca na medvjede, nastalog u suradnji Rialto filma iz Berlina i Jadran filma iz Zagreba, prema predlošku Karla Maya. Kao uradak iz serijala posvećenog likovima Winnetoua i Old Surehanda, film će postati poznatiji pod imenom Među lešinarima. Uz poznate svjetske glumce Stewarta Grangera i Elke Sommer, u njemu su se našla i domaća lica: Stole Aranđelović, Miha Baloh, Milan Srdoč i drugi. (Trenutak veselja: za rođenog Riječanina Milana Srdoča, wikipedija će objaviti kako je ugledao dan u naselju Srdoči, koje je potom, citiramo, po njemu dobilo ime.) Granger i Sommer su se smjestili Opatiji, ali ne zadugo. Tražeći mir od opatijskih lovaca na autograme, otišli su u Žurkovo, u apartmane vile Marine.
Uz takve svijetle filmske trenutke, grad na Rječini usporedno je bilježio i one nešto manje svijetle. Kolovoza 1964. prestalo je radom gradsko ljetno kino u dvorištu Osnovne škole Matteoti (danas Pomorski fakultet), zbog buke sa susjednog igrališta Nafte. Predstave su se tu održavale svakim danom osim subotom i nedjeljom, ali im je došla glave buka izazvana košarkaškim treninzima i plesom koji su zvučno podržavale gradske rockerske momčadi. Predstavama nisu pomogle ni tu okupljane grupe huligana.
Da nije sklon buci pokazao je i domaći režiser Fadil Hadžić, koji ožujka 1965. dolazi snimati film Duga šutnja. Mjesta snimanja? Beogradski trg (danas Jelačićev) i Krašova ulica (danas Starčevićeva), s mnoštvom statista. Film će ubrzo promijeniti naziv u Drugu stranu medalje, ali njegovi glumci – uključujući Riječanku Đurđu Glažar-Ivezić i članove Hrvatske drame Riječkog kazališta Veljka i Danila Maričića, Dušana Dobrosavljevića, Mariju Piro, Nikolu Jovanovića i druge – ta novost nije ozbiljnije dojmila. Snimanje je trajalo nešto više od mjeseca na nekoliko gradskih ulica i trgova, također u Guvernerovoj palači, a završit će u predvečerje 1. svibnja 1965. Posljednje scene zabilježene su na Trgu riječke rezolucije, na kojemu je bila improvizirana Postaja ljudske milice Sežana. Film će biti prikazivan u gradskim kinima rujna iste godine.
Početak listopada dovest će ekipu RTV Zagreb, koja na lokacijama u Kastvu i Mošćeničkoj Dragi snima dramu Mome Kapora Bademi s onu stranu smrti. Redateljskim poslom pozabavio se Mario Fanelli, glumačkim Helena Buljan, Rikard Simonelli, Relja Bašić, Emil Kutijaro i drugi. Krajem istog mjeseca kamere su se našle opet u Rijeci, zahvaljujući članovima čehoslovačke i jugoslavenske ekipe filma Sedmi kontinent, u režiji Dušana Vukotića. Svoja će lica na premijeri filma potom tražiti 50-tak lokalnih statista.
Drugi su pak bili ambiciozniji, osvrćući se oko sebe ne bi li na nekom od gradskih trgova ugledali ekipu u kojoj glavnu riječ ima nitko drugi do svjetski čuveni režiser Elia Kazan. Gradom se, naime, prosinca 1965. pronio glas kako tu stiže snimati Kazan, nakon što je u Rijeci boravio Ulf Mechow, asistent režisera Nicholasa Raya, u pratnji zagrebačkog scenografa Željka Senečića. Kazanu su trebali eksterijeri za film čija se fabula odmotava u New Yorku 1906. No pokazalo se, New York je daleko bio i ostao, s njime i Kazan.
Unatoč takvim razočarenjima, Riječani nisu gubili volju za odlazak ususret „pokretnim slikama“. Jedna je od znakova toga bilo postavljanje niza od šest vitrina u kojima su plakati najavljivali programe šest tadašnjih gradskih kinodvorana. Vitrine su postavljene početkom srpnja 1967. pred uzlazom u tadašnje kino Beograd, a – nasuprot gotovo svim ostalim istovrsnim vitrinama iz toga vremena – postoje još uvijek. Današnji ih filmoljupci mogu vidjeti na istomu mjestu i u istoj funkciji. Dapače, svježe uređene i urešene natpisom Art kina Croatia, koje ih pametno koristi za vlastite promidžbene potrebe.
Nije bilo dosadno ni u gradskoj okolici. Lipnja 1967. u Opatiji se i na ostalim kvarnerskim lokacijama snima dio kadrova filma Odiseja, što ga je za talijansku televiziju producirao Dino de Laurentis. Režije se prihvatio Franco Rossi, imajući pred sobom domaće i talijanske glumce, koje je predvodio Bekim Fehmiu. Društvo će ujesen nastaviti posao u Splitu. Je li Odisej Bekim tamo naletio na kakvu dalmatinsku Kirku, izvori šute. Neumorni Fadil Hadžić osvanut će srpnja 1967. u Uvali Scott, zbog snimanja filma Divlji anđeli. Nije bilo smiraja ni na Grobničkom polju, gdje kolovoza 1967. Jadran film snima Priču o ljepotici. Dio kadrova zabilježen je i na opatijskoj rivijeri. Glumci? Elsa Martinelli, Robin Wood, Vladimir Medar i drugi.
Osim u tom filmu, ovdašnje lokacije naći će se u objektivu kamere posvećene filmskoj priči o plesačici Isadori Duncan. Njezina biografija snimana je listopada 1967, u naslovnoj ulozi s britanskom glumicom Vanesom Redgrawe. Svoj djelić filmskog platna dobili su i naši ljudi. Primjerice, pjevač zabavne glazbe Lado Leskovar okušao se u ulozi slavnog automobilista Bugattija. Dio scena sniman je u Opatiji, dio u Mošćeničkoj Dragi, dio u Rijeci (u Guvernerovoj palači). Našlo se posla i za statiste, zbog čega je tijekom rujna pred Narodno kazalište Ivan Zajc došlo stotinjak kandidata. U jednom od uvodnih prizora filma pojavljuje se riječki rock-sastav Kockari, izvodeći na terasi današnjeg opatijskog hotela Palace Bellevue, melodiju Bye, Bye, Black Bird. Da sve bude dodatno spektakularno & glamurozno pobrinuo se Lado Leskovar, tih dana u Opatiji sklapajući brak – Vanesa Redgrave mu je bila vjenčana kuma.
Dok su Riječani tijekom prosinca radoznalo protrčavali pogledom po gradskoj luci, očekujući dolazak podmornice predviđene za snimanje filma Gospođica doktor, što ga je potpisivao talijanski redatelj Alberto Lattuada, s još uvijek nepoznatim ishodom, okolica je nastavila biti živahna. Svibnja 1969. Uvala Scott je ugostila ekipu njemačke televizije, koja je tu snimala film Kao suza u oceanu. Pa i ne samo tu, o čemu znaju više stanovnici s dužim pamćenjem u Bakru, Bribiru, Novom Vinodolskom i na otoku Krku. Mjesec potom Bakrani su svjedoci i akteri nastanka filma Put bez povratka, još jednog njemačkog projekta. U suradnji s ljubljanskom Vibom, Nijemci su snimali na lokacijama uz hotel Jadran, na groblju i uz rivu. Kao statisti pomagali su im brojni mještani, te učenici Osnovne i Pomorske škole.
Statisti? Koliko li je samo u tim filmovima lokalnih lica žudjelo da ostane zabilježeno u filmskoj vječnosti, očekujući svoj komadić slave, ili onoga što im se činilo da slava jest? Stotine, ako ne i tisuće. Može i bez Kazana…
Podijeli na društvenim mrežama