Zašto u Zagrebu vole lagati

Falsifikati
se nižu s tvorničke trake

Nisam drukčiji od drugih, pa mi je, s pogledom na
čokoladarnicu na Korzu, bilo ubrzalo ritam. Jest da je mjesto za moj ukus
previše „šminkerski“, glamur kojim zrači privlači previše onih koji moraju
vidjeti i biti viđeni, mjesto socijalne promocije dakle, što baš i nije moj žanr
– ali na oltar majanskom bogu Ek Chuahu prinijet ćemo i tu žrtvu. Izdržat ćemo
sve, samo neka je nama sjemenki kakaovca.   

No,
ne znam koji me vrag tjerao da koji dan po otvorenju zavirim na Krašovu
internetsku stranicu, pa da se moja čokoladna krv dodatno uzburka. Razlog? Lašteći
imidž kompanije, na stranici se urbi et orbi daje na znanje: Kraš je otvoren
1911., kao prvi proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi.

Kako?
Da nije greška? Ponovljeno čitanje kaže da zabuni nema mjesta. Uostalom, premda
na otvorenju Choco bar bonbonniere (ah, taj hrvatski) prosinca 2008. nisam bio,
novinski izvještaji vele kako je predsjednik Krašove Uprave, u prigodnu obraćanju,
upro prstom u dojmljivu povijesnu dimenziju tvrtke koju predstavlja. Biti prvi,
kako to gordo zvuči! I slatko? Na tomu mjestu Krašova čokolada poprima ponešto
gorkaste arome. Ne zato što bi u njoj naglo porastao udjel kakaa, nego zato što
vlastiti imidž Kraš pokušava graditi – neistinom.

Kao stanovniku grada na Rječini, odavno mi nije
nepoznato da je u tom istom gradu radila Riječka tvornica kakaa i čokolade.
Faktografija kaže kako je Tvornica započela radom 1896., u današnjoj Zvonimirovoj,
nekoliko stotina metara zapadno od sjedišta Novog lista. Postojala je do 1908. Vizualni
motiv kojim je nastojala učiniti svoje čokolade tržišno prepoznatljivim, motiv
slona, dijelila je s proizvodima riječke Ljuštionice riže, iza koje su stajali zajednički
financijeri. To što njezin prvi čovjek nije bio Vidošević (dužnost direktora
Tvornice obavljao je Arturo Steinacker) i što je imala poslovno sjedište na
riječkoj adresi Via Albergo Vechio 2, a ne na zagrebačkoj Ravnice 48, ne
oslobađa Kraš obveze da u javnost izlazi istinitim podacima. Kao poslovni
ljudi, koji znaju važnost tržišta, do Rijeke i njenih čokoladoljubaca držimo,
za ne?

Slučajna greška, počinjena u neznanju? Hm. 

Esperanto nas
ne spaja

Pomisli li tkogod kako se greška dogodila negdje
„u prijevodu“, što će reći da za nju nisu krivi inicijatori priče, evo ponešto
i u vezi s jezikom. Dok smo grickali čokoladu, brojni nas mediji ovih dana nisu
propustili izvijestiti o vrijednom jubileju domaćih esperantista. Prosinca 2008.,
kažu, proslavljena je 100. obljetnica utemeljenja prve esperantske udruge u nas,
zagrebačkog Društva hrvatskih esperantista. Podatak o početku njegova rada ima
izvor na internetskim stranicama Hrvatskog esperantskog saveza. Štoviše, isti
nas medij upozorava kako je Savez osnovan na zasadama Društva iz 1908., toga
istog čiji se rad proslavlja (premda je pomalo nejasno o kojem je društvu iz
1908. riječ, tragom informacije da je prosinca te godine održan sastanak
posvećen osnivanju, a Društvo osnovano siječnja 1909.). 

Lijepo je od Saveza što misli na prethodnike,
ali meni ipak dolazi da protrljam oči u nevjerici i zapitam se nad smislom
pročitanog. Kad god protegnem korak Korzom, s pročelja zgrade na adresi Korzo
18 promatra me spomen-ploča koja podsjeća kako je na tomu mjestu od rujna 1907.
bilo sjedište Jadranskog esperantskog saveza, prve esperantske udruge u
Hrvatskoj. Savez je okupljao 37 članova i njime je počelo organizirano
djelovanje zagovornika Zamenhofova jezika na tlu lijepe naše.

Što o riječkoj udruzi ima na web stranici
Hrvatskog esperantskog saveza, npr. u rubrici Počeci razvoja? Šutnja. Nije
vrijedna spomena. Hrvatski savez spominje isključivo sebe, pozivajući se kontinuitetom
na svojedobno zagrebačko Društvo. Po njegovu sudu, to mu daje za pravo sebe proglasiti
nacionalnim savezom. Što bi to, međutim, moglo značiti, područje je nagađanja,
pitanje je što znači pridjev nacionalno. Teritorijalnu pokrivenost ne (je li zg-društvo
djelovalo u Karlobagu, Valpovu, Čabru i drugim sredinama?). Nacionalno isključiv
sastav valjda također ne (drukčije je ružno i pomisliti, esperanto je zamišljen
kao jezik spajanja, ne razdvajanja). Pozivanje na nacionalno u praksi se pokazuje
tek alibijem za potcjenjivanje povijesnih zasluga riječke esperantske udruge – važniji
je nečiji inicijalni sastanak od tada drugu godinu djelujućeg riječkog Saveza –
u konačnici za falsificiranje domaće esperantske priče. Iz zagrebačke
perspektive druge prebrišeš, proglasiš sebe jedinim i sam sebe slaviš….

Nastavlja se…

Zašto u Zagrebu vole lagati II dio – Zašto u Zagrebu vole lagati III dio