Delegat nepostojećeg HNS-a
Stojim pred riječkom spomen-pločom i
pokušavam dokučiti kako je takvo što moguće, ne nalazim razumna objašnjenja, pa
razočaran odlučujem odustati. S noge na nogu valja mi smjerom iz kojeg sam
došao. Blagdanski je šušur, Korzo načičkano prodajnim štandovima s kojih ne
prestaju pozivi na kupnju. U vidokrug mi ulazi kontejner nakladničke kuće
Adamić, pun knjiga, s njega me za rukav povlači reklama Kantrida bijelih snova.
Kantrida bijelih snova, nogometna monografija? Ni kriva ni dužna, knjiga Marinka
Lazzaricha inicira asocijativni slijed koji me opet odvodi na pogrešan
kolosijek.
Prva nogometna utakmica u Hrvatskoj?
Ako je vjerovati internetskoj stranici Hrvatskoga nogometnog saveza, dogodila
se ona u Županji 1880. Ekipa u Zagrebu, koje uređuje stranicu, dočula je kako
je bilo nogometa i u Rijeci, štoviše sedam godina prije, ali – za njih, kao da
i nije. Nakon što se godinama odbijalo prihvatiti jednostavnu činjenicu da se
na Kvarneru dogodilo ono što se dogodilo, za micanje Kvarnera iz vidokruga pronađeno
je rješenje. Ono kaže: dobro, u Rijeci se nešto igralo, ali to nema veze s nama,
u Rijeci su igrali Englezi, „ Hrvati nisu sudjelovali na ovim utakmicama“.
Što drugo nego tom tvrdnjom biti
oduševljen, budući da ona pokazuje kako je HNS imao svoga čovjeka već na riječkoj
utakmici 1873., a čovo je bio toliko pedantan da je stigao prebrojiti krvna
zrnca igrača? Za razliku od njega, drugdje znaju kako je utakmicu odigralo
osoblje Riječke tehničke tvornice (Tvornice torpeda), u kojoj su bili zaposleni
velikim dijelom Hrvati, a tako je bilo i s protivničkom ekipom Državnih
željeznica. Momčadi su izašle na prvi nogometni teren u Hrvatskoj, u današnjoj
Baračevoj. Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak pišu u knjizi Rijeka nogometa
1873-1948. da je igralište imalo dimenzije 94 x 53 metra, te potvrđuju da su „u
igru bili uključeni Riječani (domaći strojarski radnici koji su ipak činili
nukleus Whiteheadove tvornice torpeda).“
Da ne bi bilo nejasnoća, mudroliju a
la HNS dijeli i Hrvatski nogometni leksikon, što ga izdavački potpisuje
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Još ljepše, u njemu se Rijeka uopće ne
spominje. Možda tek zato da se vidi kako između nogometnih i enciklopedijskih
glava gdjekad u nas i nema ozbiljnije razlike.
Kad smo već kod Zavoda, evo još jedne
radosne novosti. Listajući ovih dana stranice njegove Filmske enciklopedije,
oko mi, igrom slučaja, privukoše retci o glumcu Mustafi Nadareviću. I?
Leksikografi tvrde kako je glumačku karijeru započeo na zagrebačkim teatarskim
daskama. Vjerovao bih ja njima, ali samo kad ne bih znao kako je Nadarević (zajedno
s Lelom Margitić i Koraljkom Hrs), prije Zagreba glumio na pozornici – riječkog
Amaterskog kazališta Viktora Cara Emina.
Pametnomu dovoljno? Dajmo, pustimo
pamet, sve se čini da ona s ovom pričom ima najmanje veze. Nepametan kakav jesam,
počinjem sumnjati u sve i svašta, pa u toplini doma svog zavirujem u stranice
Hrvatskoga vatrogasnog saveza, naslućujući da bih tu mogao odhrliti u naručje novom
veselju. Znate li kada je započela povijest organiziranog vatrogastva u nas? Ako
je vjerovati onomu što se tamo može pročitati, prva sekvenca te vrste odigrana
je u Varaždinu 1864. osnivanjem gradske postrojbe pod imenom Prvi hrvatski
dobrovoljni vatrogasni zbor. No, k vragu, kako se u to uklapa činjenica da je
gradski Vatrogasni zbor u Rijeci osnovan godinu prije, već siječnja 1863.? I to
– svaka čast dobrovoljcima – kao profesionalna postrojba? Ne uklapa se nikako,
pa su u sjedištu HVS-a odlučili na tomu mjestu pritisnuti tipku – delete.
Hoćete li malo o darivanju krvi?
Mislim, gdje ima vatre, ima i žrtava, a njima je civilizirano pomoći… Opet je
sve u novinama, a one se, češće nego što nam se čini, drže podataka koje im
prosljeđuju službene adrese. Kada je u nas započelo prikupljanje tekućine koja
život znači? Tko je željan odgovora, uvijek može pomoći Hrvatski crveni križ,
iz kojeg stiže informacija da smo u završnici 2008. obilježili 55 ljeta davanja
krvi u organizaciji Hrvatskog Crvenog križa. Dakle, nulta je godina bila 1953.
Zar uistinu? U radnoj sredini koja mi
nije nepoznata, u riječkoj Rafineriji nafte, skupina radnika priključila se akciji
Općinskog odbora Crvenog križa 1952., a sljedeće godine osnovala i vlastiti Aktiv
dobrovoljnih davatelja krvi? Zašto se Rijeku u toj plemenitoj priči ne spominje?
Ako je tajna u tomu što se računa samo darivanje krvi u organizaciji Hrvatskoga
Crvenog križa, zar Rijeka i njezin Crveni križ nisu u sastavu Hrvatske i
njezinih organizacija? Ili nečija 1953. vrijedi više od nečije 1952.? Uostalom,
što uopće mogu značiti obje godine znamo li kako je (bilježi knjiga Borislava
Ostojića Rijeka humanosti) Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi u Rijeci djelovalo
već – 1946.?
Neka nama obljetnica, pomažu otvoriti
oči.
Nastavit će se…
Zašto u Zagrebu vole lagati I dio – Zašto u Zagrebu vole lagati III dio
Podijeli na društvenim mrežama