Zanimljivo je pratiti saznanja „stručnih ljudi“ po forumima
koji zasigurno «znaju» kako će se MMF odnositi prema Hrvatskoj. Kad svi
samozvani stručnjaci predviđaju da će MMF kresati po zaposlenima u javnim
poduzećima i po plaćama državnih službenika ne znači li to da ustvari svi naslućujemo
da tu nešto treba mijenjati, ali se ne usuđujemo to javno i izreći?
Gledam u Grčkoj ljude na ulicama, nerede, molotovljeve
koktele i to od ljudi koji već 20 godina znaju da je njihov državni aparat
preskup. I svih tih 20 godina nitko nije digao glas, već sad, kad je voda
prešla preko glave diže se revolucija. A kod nas? Vladajuća struktura uporno
nas plaši dolaskom MMF-a. I na žalost, kod nekih i uspijeva. Ali MMF je već kod
nas. Godinama. Republika Hrvatska je postala članicom MMF-a 14. prosinca 1992.
Prije skoro 20 godina. I kome sad treba nepotrebni strah? Samo vladajućima. Jer
MMF je protiv razbacivanja. Protiv pijanih milijardera. Protiv imbecilnih
vlastodržaca koji pričaju jedno, a rade drugo. Takve MMF ne voli.
MMF nije škrt. On će novac dati. No, on traži da se taj novac
troši pametno. Ali sudeći prema trenutnom stanju snaga u Remetincu, gdje se
ubrzo očekuje i ostatak zločinačke skupine, panika u redovima iste je na
vrhuncu. Jer njima pravila i zakoni ne odgovaraju. Oni love u mutnom. I tako
preživljavaju. I šire paniku. A proširiti paniku među ionako prestrašenim stanovništvom
nije teško. Još ako pri tome pripomognu mediji, evo veselja. Plaši nas se Srbima,
Europskom unijom, ugradnjom plina u automobile, šoping centrima, devalvacijom,
inflacijom, ma nema kraja. Strah, strah, strah, na svakom koraku. Već godinama
živimo u strahu od svega što nas okružuje. I postajemo sve tiši. I sve
ponizniji. I ne može nas se skupiti više od pedesetak na skupovima protiv nečega.
Bilo čega. Protiv plavih tulipana. Ili protiv crvenih četkica za zube. Ili
protiv stvarno važnih stvari o kojima nam ovisi budućnost. Svejedno. Nećemo
izaći na ulicu pokazati na taj način svoje mišljenje jer smo prestrašeni. I
zato nećemo niti izaći na izbore. Jer se bojimo. Ne zato «jer su svi oni isti»
ili zato jer taj dan pada kiša, već iz straha. Duboko ukorijenjeni strah od
promjene bilo koje vrste. Ono poznato: Ne talasaj. Kad su ti već govna do grla
ne talasaj. Kako jadno. I kako bijedno. I kako pogrešno.
Uspješno su nas plašili svih ovih 20 godina pa se čak i tu
nedjelju bojimo izaći na birališta. Jer, nešto bi mogli promijeniti. Moglo bi
biti nešto drugačije. Gore? Još gore. Buuuuuuuu… kažu vladajući, biti će još
gore, nemojte ići na izbore. Sad je dobro, a kad potrošimo još 250 trilijardi na
Pelješki most, Tvornicu gljiva ludara u Ćižićima i autoput kroz džungle Amazone
bit će nam bolje. I sve će procvjetati. Treba se samo još malo strpiti. Još
stotinjak godina. Dok tajkuni postavljeni od nas ne rasture sve što još mogu.
Ali ne bojte se, neće nitko dirati vaš auto, vaš stan, vašu plaću. Naravno da
nam vjerujete. Jer mi nismo lopovi. Ovo što nas je pola u zatvoru je sve pogreška.
Krivo protumačeno. Ali nikako nemojte izlaziti na izbore. I tako dalje i tako
dalje.
Vjerujete? Nadam se da ne. Vjerujem u zdravi razum. Vjerujem
u objektivno razmišljanje i logične zaključke. Vjerujem da nam nisu toliko
isprani mozgovi da vjerujemo američkim serijama, turskim sapunicama i hrvatskim
medijima. Vjerujem da zrnce lucidnosti koje se nalazi u glavi svakog od nas još
uvijek zvoni na uzbunu i kaže: Čekaj, pa nije to baš tako. Istina je ipak malo
drugačija. Nitko meni neće naređivati idem li ja na izbore ili ne. To je moj
izbor. Moja sloboda. Sloboda mog i samo mog izbora. Možda je to jedini izbor
koji imam, ali je moj. Samo moj. I izaći ću na te izbore makar samo da poništim
svoj listić. I zaokružiti ću što JA želim. I ne dozvoljavam NIKOME da upravlja
mojim mislima.
A gdje smo ostavili MMF? Daleko od straha. Sad se više ne
bojimo. Nikoga. Pa ni MMF-a. A čega bi se bojali? Neka se oni boje. Oni koji
troše novac na svoje garderobe, aute, reklamne kampanje, spotove na radiju,
stranačke skupove, imbecilno plesanje golim guzicama oko kipa mrtvog čovjeka.
MMF daje. I dati će. Ako smo pametni i ako znamo što i kako
sa novcem. MMF ima tri osnovna plana djelovanja. Nadzor, financijsku i tehničku
pomoć. Financijska pomoć uključuje kredite i zajmove članicama MMF-a, a kroz tehničku
pomoć MMF pruža stručnu pomoć svojim članicama pri kreiranju i provedbi
financijske i monetarne politike. I evo sad. Kroz razne financijske stand-by
aranžmane MMF je kroz HNB Hrvatskoj pomogao tijekom proteklih 20 godina puno
puta. Sa prilično kapitala. I znanja. Već davno ukupna odobrena kvota, koja je
djelomično i korištena, odobrena je još 1999. godine u iznosu od oko 600
milijuna USD. I sve što je regularno odobreno, potrošeno, uredno je i vraćeno. MMF odobrava sredstva samo i
isključivo prema vrlo detaljnim mjerama i instrumentima koje pojedina zemlja
članica predstavi. Primjera radi, u Hrvatskoj djeluje i Europska investicijska
banka koja je u proteklih deset godina kroz 27 projekata plasirala preko 2
milijarde eura. A postoji i CEB. Razvojna banka vijeća Europe. Preko koje smo
dobili u deset godina preko 2 milijarde kuna. A Svjetska banka? Gdje smo za razne
kvalitetne projekte dobili oko 2 milijarde eura, a samo preko darovnica oko 65
milijuna USD. A za iduće razdoblje očekujemo preko 300 milijuna USD. Od čega 85
milijuna za razvoj riječke luke po projektu Luka Rijeka II. I u čemu je problem?
Čemu strah? Jasno je, vladajuća struktura ne voli transparentno. Ne voli javno.
Ne voli čisto i jasno svima. Oni vole mutno, prljavo i skriveno. Jer tako žive.
Od našeg straha. Plašenje pametnih, obrazovanih, kvalitetnih ljudi uvođenjem
financijske stabilnosti sliči na srednjevjekovno plašenje naroda vješticama. A
u svemu tome korist ima samo onaj koji širi strah. Buuuuuuuuuu…
Podijeli na društvenim mrežama