Ono što se spasilo, svakog je dana završilo u popisu. Sve je postalo lakše kad se brod uspjelo donekle izravnati, što je učinilo dostupnijom njegovu unutrašnjost. To je omogućilo vađenje bačava s rastopljenim šećerom, bačava za vodu, bačvica s uljem i rakijom, sanduka s vinom, bačava s usoljenim mesom, mornarskih kovčega i ostalih predmeta.
Za neke sanduke nije se moglo pronaći ključeve, pa su otvarani silom, da bi se popisale i stvari pronađene u njima. Našlo se tu nautičkih i drugih knjiga, zemljopisnih karata, lisnica sa sitnim novcem, a jedan sanduk bio je pun duhana. Sve je bilo morem namočeno i razmočeno, pa je kancelar naredio izlagati spašene predmete svakog dana vjetru i suncu da bi se osušili, a potom prikupljati i zaključavati. Naravno, to se odnosilo na dane s lijepim vremenom, jer bilo je i onih drukčijih, s vjetrom i kišom, što je sprječavalo nastavljanje spašavanja predmeta.
U Susak su 23. siječnja stigli preko Cresa spašeni mornar i povjerenik riječke Privilegirane trgovačke kompanije Anton Peršić, te donijeli pismo kojim ih direktori Kompanije ovlašćuju prevesti sve spašene predmete na Cres i odlučiti što s brodskom olupinom. Iz tog se pisma saznalo kako je brod nosio naziv „Peter Lorenzin“, bio nava iz Rotterdama, te plovio pod zapovjedništvom kapetana Thyreka Tomasena. Pismo su potpisali direktori Kompanije Ignace Verpoorten i Jean Antoine Wellens.
Premda je time cijela procedura bila manje-više okončana, kancelar je odlučio preslušati još spašenog mornara, da bi dobio što cjelovitiju sliku. Mornar Giuseppe Staraggi, rodom iz mjesta Vichi u Napuljskom Kraljevstvu, dodao je prethodnim zapisima kako je brod za Novu godinu plovio pored Ancone uz povoljan vjetar prema Rijeci. U noći sljedećeg dana vjetar je prešao u jak široko, krenuo je padati i snijeg, a noć je postala neprozirna. Brod je stradao upravo u takvim okolnostima.
Susačka obala / Foto: Velid Đekić
Novac na brodu
Na pitanje je li na brodu bilo novca koji bi pripadao trgovcima ili nekomu drugom, Staraggi je dao informaciju kako je u kapetanovom sanduku bilo 13 primjeraka engleskog novca u vrijednosti od 26 venecijanskih cekina, također nešto nizozemskog i francuskog novca u njemu nepoznatom iznosu. Otkuda znate za to, začudio se kancelar, a mornar je odgovorio kako je taj novac vidio u trenutku kada je kapetan isplaćivao pilota koji je izveo brod iz luke Bordeaux. Što se tiče onih 13 primjeraka engleskog novca, upravo ih je mornar dao kapetanu po isplovljenju iz Nizozemske, da mu ih čuva do dolaska u Rijeku. Mornar je otkrio i što je pronašao u odjeći stradalih mornara. Kod jednoga je našao 4 srebrnjaka, a kod drugoga, koji je bio njegov rođak, nekoliko srebrnih kopči, koje su zapravo bile njegovo vlasništvo. Kod kapetana nije našao ništa osim tri ključića.
Je li na brodu bilo satova? Samo dva, jedan kapetanov i jedan pilotov. Kapetanov je uvijek bio obješen u njegovoj kajiti, možda je još uvijek tamo. Pilotov sat teško će se pronaći jer je pilot spavao na palubi i vjerojatno ga je odnijelo more. Čiji je brod i je li bi osiguran, zanimalo je dalje kancelara. Mornar je znao kako je brod bio vlasništvo holandskih trgovaca, ali nije znao njihova imena. Nije mu također bilo poznato ništa u vezi s osiguranjem.
Dugački popis tereta
Na spašavanju predmeta i robe radilo se od 23. siječnja do 2. veljače. Konačan popis onoga što je imalo smisla spasiti protegnuo se na osam stranica i uključivao je 400 raznih predmeta. Bilo je tu i vrjednijih predmeta i sitnica. Spašeno je cjelokupno naoružanje broda, što znači dva brodska topa i dvije puške, također velik broj željeznih predmeta, kuhinjsko i drugo posuđe, posteljina, vitla, jedra, svjetiljke, vesla, busole, stolovi, klupe, svrdla i drugo. Iz mora se izvuklo i dosta namirnica, ali su one uglavnom bile upropaštene. Pošto se pročulo kako je more neke predmete odvuklo čak na obližnji otok Srakane, krenulo se po njih i tamo, te pokupilo sve što se uspjelo pronaći.
Došao je trenutak da povjerenik Trgovačke kompanije Peršić i mornar Staraggi unajme jedan trabakul, vlasništvo Augusta Suture iz Malog Lošinja, te sve spašeno ukrcaju na njega, u nazočnosti kancelara Negrija i voditelja spašavanja.
U poslijepodnevnim satima 2. veljače 1767. povjerenstvo za očevid obišlo je zadnji put olupinu, valjalo je također odlučiti što s njom. Jednoglasan zaključak glasio je kako se brod ne može spasiti jer mu je bilo razbijeno dno cijelom dužinom od prove do krme, isto se moglo kazati za dio palube. Ujedno je utvrđeno kako je gotovo sva količina prevoženog šećera propala u moru. Jarbole nije bilo moguće odvojiti od broda, a bili su i slomljeni, pa ih se odlučilo isjeći.
Utovar spašenih predmeta završio je 3. veljače. Prije odlaska sa Suska, kancelar je ponovio proglas stanovništvu, zabranjujući bilo kome prilaženje brodu, a pogotovo uzimanje predmeta. Istoga dana otputovao je na Cres, zajedno s predstavnikom Trgovačkog društva i mornarom.
Nagrade za spašavanje
Malo vijeće mletačke vlasti održalo je 6. veljače zaključnu sjednicu posvećenu brodolomu, točnije određivanju naknade troškova svima koji su sudjelovali u spašavanju. Lošinjanima je određeno po 10 lira dnevno, kalafatu i voditeljima spašavanja po 4 lire, radnicima 3,5 lira, a vlasnicima barki po dvije lire dnevno za korištenje plovila. Vijeće je također odobrilo povjereniku Peršiću odvesti u Rijeku 7 sanduka s vinom, 3 bačve s usoljenim mesom, 2 bačve šećera i nešto ostale robe za koju je prijetilo da bi se mogla pokvariti. Svi ostali predmeti morali su ostati na Cresu dok se ne plate troškovi spašavanja.
Nekoliko dana potom, kancelar je uputio pismo glavaru otoka Suska kojim ga ovlašćuje nastaviti spašavanje preostalih stvari s potonulog broda, uz nagradu od jedne trećine spašenih stvari. Poticaj je urodio plodom, Suščani su se iznova prihvatili posla. Trinaestog ožujka poslali su izvještaj s popisom dodatno spašenih predmeta, navodeći kao njihovu ukupnu vrijednost 1.424 lire.
Na zadnjoj stranici svoga spisa o brodolomu nizozemskog jedrenjaka, kancelar Negri zabilježio je imena svih osoba s Lošinja i Suska koji su sudjelovali u spašavanju, radi konačne isplate nagrada. Spis je uvezan u meke bijele korice i naslovljen „Processo per il naufragio d’un vascello Olandese, carico di zuccari, seguito in Sansego“. Potom je stavljen ad acta i smješten u arhiv creske općine. Uslijedilo je njegovo ležanje silne, duge, šutljive godine, tijekom kojih nije privukao ničiju pozornost. A onda je svanuo dan u kojem će prašinu s njega obrisati istraživačka ruka, nježno i brižno, kako to već spis s potonulim dušama zaslužuje.
Podijeli na društvenim mrežama