Parafrazirajući
jednu, meni osobito dragu, mudru indijsku izreku, rekao bih slobodno: Kakve su
nam škole, takvo nam je znanje. Kakvo nam je znanje, takve su nam države. Kakve
su nam države, takav nam je svijet.
A sve počinje
u ranom djetinjstvu. Rade se pokusi, prave se greške. Sumirajući iz ove
današnje perspektive odgojna dostignuća nas koji smo rođeni 60-i-neke (a tu
pripada i naša Predsjednica) očito je da su glavni eksperimentalni propusti učinjeni
na samome početku. Prije nego su nas primili u pionire – to jest, prije utjecaja
društva na naš mladi mozak – trebalo je dozvoliti da mozak razvije sebe (povezuje
činjenice, razvija mišljenje), a ne samo trenirati pamćenje. Pri tome se
kritika školstva (ondašnjeg i današnjeg) ne odnosi na bilo kakvu vrstu
ideološke indoktrinacije, nego na pogrešan pristup u pedagoško-nastavnoj
metodici učenja u kojoj cijelo vrijeme dominira motorička i mentalna pasivnost
djece.
Razvojem
tehnologije stvari su se još i pogoršale. Tradicionalni pristup učenju nije se
promijenio, a rastuća kompjuterizacija društva dodatno je oslabila moždane
stimulacije koje utječu na razvoj ljudske inteligencije.
Najbolji
sugovornik za ovu zanimljivu i korisnu temu svakako je Dr. Ranko Rajović, utemeljitelj
sve poznatijeg NTC sustava učenja. Ovaj novosadski liječnik svoje primarno
stručno znanje iz oblasti neurologije preusmjerio je na oblast primijenjene
pedagogije:
– Znanstveno je dokazano da je
genetski potencijal IQ-a u broju nervnih stanica u mozgu i u količini veza
(sinapsi) među neuronima. Istraživanja dokazuju da intelektualne sposobnosti
ovise upravo o broju sinapsi u mozgu koje se formiraju ovisno o raznim
stimulacijama. Po nekim autorima, do pete godine formira se 50 posto, do sedme
75 posto i do dvanaeste godine do 95 posto sinapsi.
Uloga
motoričkih aktivnosti na povećanje neuronske mreže od presudne je važnosti,
stoga učenje po NTC programu (NTC – Nikola Tesla centar) znatnu pažnju u ranim
godinama djeteta poklanja učenju kroz igru, koja osim motoričke stimulacije
nervnih putova djecu rasterećuje od stresa – štetnog pratitelja tradicionalnog
načina učenja, o čemu dr. Rajović kaže:
Radili smo istraživanje u dvije
novosadske škole i ustanovili da je broj otkucaja srca kod djece od 120 do 140
u minuti. Ako dijete u stanju mirovanja ima 140 otkucaja, a normalno je 60 do
90, onda to nešto kazuje. Dijete u vratu osjeća lupanje karotidnih arterija,
znoje mu se dlanovi. To su simptomi akutnog stresa, jako neugodni. Svaka
odrasla osoba može se zamisliti u takvoj situaciji. I ako se nama to dogodi,
počinjemo izbjegavati takve situacije da nam se ne ponovi taj neugodan osjećaj.
Ali dijete školu ne može izbjeći i počinje ju poistovjećivati s tim osjećajem.
Ono ne zna da se to zove akutni stres, ali počinje razvijati otpor prema
učiteljici i školi koja postaje noćna mora umjesto da bude lijepo mjesto gdje
djeca nešto novo nauče.
Takva vrsta stresa dolazi upravo zbog
reproduktivnog načina učenja. Dijete mora nešto ponoviti pet, deset ili
petnaest puta da bi to memoriralo, ali se na taj način naučeno gradivo brzo
zaboravlja i dijete je u stresu jer je svjesno da mu stalno izmiče neki stih
ili dio definicije. A normalno je da mu izmiče, jer je dokazano da ono što smo
naučili danas, istoga dana možemo ponoviti 80 posto. Već drugog dana smo na 45 posto,
a poslije sedam dana na 10 posto. Dakle, postavlja se pitanje što smo uopće
učili kad znamo samo toliko. Da bi se ta linija na grafikonu zaboravljanja
podigla na 50 posto, jedina strategija u obrazovnom sustavu Europe bila je –
ponavljanje. Svima nam je znana krilatica »Repetitio est mater studiorum«. No
ako vi mozak tjerate da reproducira, on gubi sposobnost povezivanja. (ntc.mensa.hr)
A posljedice
toga mogu se vidjeti i godinama kasnije, što nas vraća na temu s početka naše
kolumne. Ako premotamo film o povijesti našeg školstva, zaključak je gotovo
nedvojben:
Ne može se
reći da o Drugom svjetskom ratu nismo dovoljno učili i naučili. Znamo tko su
bili fašisti, a tko su bili antifašisti. No poslije toliko puno vremena od
zadnjeg školskog referata, danas ipak imamo velikih problema sa orijentacijom u
prirodi i društvu: Sparivanje, uspoređivanje i razvrstavanje hrvatskih vojnika
po osnovi pripadnosti različitim stranama potpuno nam se pomiješalo.
Kada jedna
bivša odlikašica, primjerna učenica i studentica, u današnjoj ulozi
Predsjednice Hrvatske – zemlje koja je poraz fašizma dočekala na pobjedničkoj
strani – pri potpuno zdravom razumu i pameti zamijeni državničke protokole Jasenovca
i Blajburga, to je očiti znak da je
funkcionalno znanje iz politike i povijesti na totalnoj nuli.
Od svih 28.
članica Europske unije, takva vrsta smušenosti nije moguća u njih 27., a to
sigurno velikim dijelom ovisi od toga što nam je od učenja ostalo u glavi. No premještanje
Hrvatske u magareću klupu nema smisla. Trajni izlaz iz tog komatozno-amnezijskog
stanja je u radikalnoj promjeni školstva,
koje svoje zdravo-pamteće programe mora
transformirati u zdravo-misleće.
NTC sustav učenja svakako je jedno od kvalitetnijih
rješenja. Dokazano je učinkovit, lako primjenjiv i ne iziskuje velike promjene:
Ne mijenja ni školski ni vrtićki program,
mijenja samo način učenja i usvajanja gradiva, podiže intelektualni potencijal
djece koja sudjeluju u programu, sprečava poremećaje koncentracije, disleksije
i disgrafije te razvija brzinu mišljenja i zaključivanja.
Eksperimentalni
programi pokrenuti su u Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu od 2010., a samo inertnost
državne birokracije (uz podršku posvemašnje pospanosti unutar struke) usporava
proces šire implementacije.
Ponavljanje
je majka znanja, i o tome nitko uopće ne spori, ali takav pristup ima jednu
veliku manu: Pomaže, doduše, u stvaranju (nekakvog) mišljenja, ali ne potiče
razmišljanje. Time se stvara štreberska nacija, koja sve što nauči, brzo
zaboravlja. Zato nam se upravo i događa to da mijenjamo vrijednosti, križamo povijesne
datume – i brkamo protokole.
Podijeli na društvenim mrežama