S reketom za badminton odigram nekoliko forhenda i evo ih najmanje dvije se sudare sa staklom i izokrenu s još živahnim nogicama, prebacuju virtualnu loptu poput žonglera. Promatram ih još neko vrijeme u aranžmanu stendbaj, ali s krpom. Za slučaj da postoji tendencija za nagla uskrsnuća, čemu ove životinjice nisu uopće nesklone. Kad mi popusti koncentracija, odmaknem se i upravo u tom trenutku to stvorenje zazuji i hop – u novoj je akciji izluđivanja ukućana. Tad pomislim da su poput nas, ništa nas ne može dokrajčiti. Iako se silno trudimo jedni drugima naškoditi, svim dostupnim alatima, od pijuka, sjekira, luka i strijele, kalašnjikova do nuklearnih projektila.
Taj besmisleni zatvoreni krug se ponavlja uporno, bez obzira na razvojni stupanj koji je čovjek dosegnuo. Preživljavanje postaje, doduše, sve teže u trenutnim okolnostima. Zapravo prijetnjama koje vise kao mačevi nad našim glavama. Iako, priznajem – mi u ovim krajevima (ajmo to proširit na regiju, da) kao da smo navikli na pomisao da svaki čas nešto može iznova zakuhati i gurnuti nas u novi vihor nedaća. Gotovo nam je taj scenarij prihvatljiv, gdje frizerski saloni prestaju s djelatnostima uljepšavanja, svjetonazorske se vrijednosti izokreću, kulturna događanja se svode na prisjećanja na neke kazališne predstave, banke počinju uskraćivati usluge podizanja novca, dječja igrališta postaju poligoni za uvježbavanje nevještih novokomponiranih vojnika s čijih lica se iščitavaju strepnja i šok, a suočavanje s bliskom teško predvidljivom budućnošću postaje, ponovno, svakodnevica. Prigušeni strah počinje izlaziti mnogima van na oči, ne uspijevaju kontrolirati emocije jer slute, i znaju, da sraz s novim izdanjem ljudske iracionalnosti podrazumijeva okrutnost neshvatljivih razmjera i rušenjem svih uspostavljenih mjera i vrijednosti. Najednom se nameće novi sustav, poredak gdje čovjek, individualno, vrijedi na početku mnogo, a onda s vremenom sve manje i manje, dok ne postane samo statistički podatak, tek jedna brojka. Stupanj osjetljivosti se također smanjuje, otupljuje na vanjske podražaje. Samo katkad se u mislima upadne u zamku nevinih djetinjastih prisjećanja, onog dalekog mjesta gdje smo imali sigurnost, ruku koja nam je prelazila preko čela kad bi zaspali i ulazili u taj tihi svijet okružen mrakom i povlasticom sveobuhvatne udobnosti. Čini se da iznova naši životi vrijede točno onoliko koliko i kod muha, lelujamo zrakom sve dok nas ne pogodi nemilosrdni smotuljak novina i odbaci daleko, daleko u neki zabačeni kutak. Duh vremena zaista ukazuje na izostanak milosti, ali nemojmo podcijeniti ljudski duh. Neslomljiv je čak i kad krene na put bez povratka.
Podijeli na društvenim mrežama