Prolaznik sam koji ga
dva puta dnevno u pet dana tjedno obvezno osmotri – već smo doista stari
znanci, prijateljstvo nam traje 28 godina – i za tog se protrčavanja pogledom duž
njegove horizontale znam uhvatiti u pomisli: dobro je, tu je. Kakva su luda
vremena, onima iz HŽ-a moglo bi pasti na pamet kako bi iz nekog razloga bilo
dobro i njega srušiti, kao što su već učinili s nekim sličnim objektima u
svojoj nadležnosti na riječkom području, pa je svaka provjera aktualnog stanja
smislena. Mislite da sam paranoidan? Da bezrazložno vidim rušitelje, naoružane neznanjem
i/ili zločestoćom? Vjerujte, već sam se situacija slično posvađanih s pameću i
osnaženih potpisima nadležnih nagledao, pa znam što govorim.
Željeznički nadvožnjak
na Mlaki, moj stari prometni drug u Baračevoj ulici. Promatra li i on mene,
onako nekako kao što to sam činim u susretu s njim, ili mu nisam zanimljiv? Tko
će ga znati, nikakve informacije o tomu nemam. Možda to čini, ako ništa drugo a
ono zbog bolesti zvane dosada, koja ga, lako moguće, poodavno muči bez nade za
izlječenje, pa mu svaki novi koraci ulicom ispod njega donose mrvu
zanimljivosti. Recimo, donose mogućnost prepoznavanja stalnih prolaznika po
ritmu koraka, zaključivanja o nečijem psihološkom profilu, naslućivanja trenutačnih
oluja i zatišja u tuđim životima… Ili to možda ne čini, znajući kako je već
vidio valjda sve što se u ljudi vidjeti može i smije, u tih svojih časnih
šezdeset godina prometnog služenja na istomu mjestu… Da, šezdeset mu je
godina, već ili tek. Znaju li to prolaznici, neki vjerojatno i njegovi
vršnjaci? Imam dojam da je odgovor negativan.
Kada se točno pojavio u
Baračevoj, hitajući tonama teškim, a vitkim zelenim tijelom ponad nje, s piercingom
od silnih zakovica, šiknuvši zapravo preko ulice kao da mu se na drugu stranu toliko
žuri da nema vremena objašnjavati razloge, ostajući tako fotografski fiksiran u
zraku, u trenutku lebdenja nad vazda prljavim asfaltom?
Pojavio
se na tomu mjestu daleko prije mene, puštajući me u nekom trenutku velikodušno
u svoj život. Ulica se u trenutku njegova rođenja još nazivala ulicom
Jugoslavenske narodne armije, što znači da je odgledao promjenu njezina naziva
u Industrijsku ulicu, a rođendan danas slavi u Ulici Milutina Barača. Eto, i
ulica je poklonik stalnih mijena, ljubitelj onoga što nazivam kontinuitetom
diskontinuiteta. Jesam li rekao 60. rođendan? Točna brojka, uz uvjet da ostavimo
po strani informaciju kako je sličan nadvožnjak postojao na istomu mjestu prije
ovoga kojeg znamo, bivajući njegovim prethodnikom, čiji je život okončan u
Drugom svjetskom ratu. Moj lebdeći zeleni prijatelj nastavio je tamo gdje je taj
stao, ne opterećujući se usudom odhujalog, valjda znajući kako će od cjelokupnog
vremena u zdjeli svemirskoj biti suočen samo s onim koje mu dolazi ususret.
Zavirivanje u
bilježnicu s podacima možda će nekom uhu zazvučati suhoparno, ali je zapravo poticajno,
nudi kolorit vremena obojenog radnim
uspjesima. Pa kaže, recimo, kako su terenski radovi vezani uz izgradnju novog
na mjestu uništenog nadvožnjaka krenuli srpnja 1953. godine, nakon što je
nacrte pregledao i odobrio gradski Urbanistički institut. U prvoj fazi bila je riječ
o radovima koje se mora učiniti prije montaže željeznog mosta, o izgradnji metalnih
stupova koji će držati most, također upornjaka nadvožnjaka, građenih od
armiranog betona i obloženih kastavskim kamenom. Tog se dijela poslova
prihvatilo građevinsko poduzeće Jadran. Dvadesetak radnika iskopalo je za temelje
stupova i upornjaka oko 400 prostornih metara materijala, plus oko 600
prostornih metara materijala iskopanog i ugrađenog u nasipe uz prugu, tik do
mjesta od kojih kreće tijelo nadvožnjaka. Temelji su napravljeni za četiri
stupa. U dva upornjaka ugrađeno je oko 500 prostornih metara betona, a njihovu
vanjsku površinu se obložilo s 350 četvornih metara kamena. Što još pedantno
kaže bilježnica? Prema planu, taj dio poslova trebao je potrajati do prosinca 1953.,
ali se protegnuo u dobar dio sljedeće godine, možda dijelom i zato što je teška
konstrukcija mosta stigla na gradilište tek početkom ljeta 1954., pa su
graditeljski zahvati iz prve faze radova mogli teći nešto mirnijim ritmom. Što
ćemo, unatoč svim parolama, bilo je (barem ponekad) odmora dok traje obnova…
Čitam dalje, most je
stigao na Mlaku iz radionice državnih željeznica u Zagrebu. Konstrukciju dugu
40-ak metara i široku oko 6,5 metara postavila je njezino mjesto − u srpnju,
godinu dana nakon što je na gradilištu zamahnuto prvim krampom − Sekcija za
održavanje pruge u Rijeci, dodajući tomu postavljanje svega onoga što čini gornji
sloj nadvožnjaka, te radove na elektrifikaciji dijela pruge oko nadvožnjaka u
dužini od 700 metara. Kolovoz je radnicima Jadrana donio podizanje potpornih
zidova oko nadvožnjaka. Najvažniji trenutak dogodio se 23. listopada 1954.
godine, kada je objekt pušten u promet, što valja čitati kao informaciju o
prolasku nadvožnjakom prvih poratnih električnih vlakova na relaciji Rijeka –
Postojna – Ljubljana. Vozi me vlak v
daljave… Da bi društvena praksa bila što više u skladu s državnom
filozofijom puta u bolju budućnost (usporedbu s danas aktualnom državnom i
društvenom praksom prepuštam tebi, čitatelju, uz napomenu kako ne preuzimam odgovornost
za time potaknutu glavobolju), riječki Urbanistički institut prihvatio se
izrade projekta uređenja zelenog pojasa od parka na Mlaki do nadvožnjaka, sa
zadaćom odvajanja stambenog dijela Mlake od njezina industrijskog područja.
Zeleni nadvožnjak u zelenom pojasu, ma tko bi mogao imati što protiv tako oku
ugodne zamisli?
Zeleni
šutljivče, imaš li još snage, volje, strpljenja za svoj posao? Tolike su
željezničke kompozicije protutnjale preko tvoje glave, nadam se čineći je
tvrđom, ojačavši je… Meni se čini da imaš i, molim te, nemoj razočarati.
Znam da se vrlo dugo družiš s ljudima, onima koji mrgodno promiču u vagonima
što se kotrljaju tvojim kolosijecima i onima koji nehajno tabanaju ispod tebe ili
pak stišću upravljače automobila u žurbi, zaboravljajući na smisao kočnica, pa
ako već moraš nešto od njih poprimiti, neka to budu samo pozitivne osobine. Sve
drugo prepusti njima, nisu bolje ni zaslužili.
Podijeli na društvenim mrežama