Put nas, naravno, vodi iz Rijeke,
preko Slovenije, Italije, Francuske do Švicarske kao krajnje destinacije.
Preciznije destinacije za obilazak jer smo noćili u Gaillardu, francuskom gradu
koji je fizički spojen s Genevom. Razlog je naravno financijske prirode pa
putnicima namjernicima imovinskog stanja poput mog, noćenje za 15 eura po danu
je i više nego povoljan izbor. Naravno
da hotel, u čijem se imenu kriju vodeni kreveti, mesing, ogledala, bar s
izborom finih vina, ne sadržava ništa od navedenog, ipak u Hotelu Premiere
Classe sam se osjećao savim ugodno i za noćenje je bio i više nego dobar izbor.
Davno prije nego je Hrvatska postala
velesila barem po autocestama, iz knjiga smo još kao klinci s nekakvom čežnjom
učili o “Autostradi del Sole” ili “Autoputu sunca” koji se
proteže Italijom. I taj cijeli put sad nema potrebe opisati jer je više manje
copy/paste kako kroz okolinu tako i po popratnim ugostiteljskim objektima
počevši od lanca “Autogrilla” čiji dućani svojim interijerom
jednostavno vabe za potrošnjom, tako i naplatnim kućicama. Putovanje od Trsta
preko Venecije i dalje prema Milanu je zanimljivo isto kao i vožnja bilo kojom drugom auto cestom. Nakon pedesetak kilometara od prolaska Milana prema Torinu, konačno
se odvajamo s matičnog autoputa i putem prema talijanskom gradu Aosti drastično
se mijenja i okolina. Strmi vrhovi Alpa se naziru i sve su bliže kako se
bližimo vjerojatno najpoznatijem tunelu na svijetu, koji vodi ispod najvećeg
vrha Europe – Mont Blanca. Iako već
poodavno nije najduži na svijetu, ovaj tunel ostaje zabilježen kao mjesto
najveće tragedije koja se dogodila u cestovnim tunelima. Kamion koji
je prevozio maslac, zapalio se negdje oko sredine tunela, i za nepunih 15
tak minuta odveo u smrt 39 osoba. Iako su i inženjerska rješenja doprinijela
tragediji koja se mogla izbjeći, pitanja sigurnosti su se od dana tragedije drastično postrožila tako da se vozila propuštaju naizmjence sa strogim ograničenjem
kako brzine tako i razmaka od 150 metara između vozila. Ulazak s talijanske
strane i nakon dvadesetak minuta nalazimo se na francuskoj strani odmorišta s
kojeg se pruža nevjerojatan pogled na glečer i Mont Blanc.
Nakon otprilike sat vremena vožnje kroz
impresivni krajolik, stižemo u već spomenuti Gaillard, francuski grad(ić)
u kojemu ni nakon 4 dana provedena u njemu nismo uspjeli locirati ono što
svaki grad čini gradom – strogi centar tj. glavno šetalište. Iako smo prethodno
rezervirali sobe u Hotelu Port de Geneve, nadasve “ljubazna” recepcionerka
i/ili vlasnica nas je iznenadila informacijom da smo u međuvremenu ostali bez soba i nakon
što je naša suputnica gđa. M pokazala svoj goropadni karakter i perfektno znanje francuskog,
istu je natjerala da nam nađe drugi smještaj. Hotel Premiere Classe izgleda
više kao Via Roma (riječki zatvor). Izgled neka ne zavarava jer smještaj u 4
kvadratna metra pruža sve ono što je potrebno za neku startnu bazu kao i ljubazno osoblje (Vincent i njegov pas). Ali ne i više od toga.
Gaillard i Geneve su fizički spojeni
tako da je nama laicima naviklima na granične prijelaze i “Not EU”
rampe između Francuske i Švicarske, djelovao više kao nekakav punkt za
prodaju tramvajskih karata za obližnju tramvajsku stanicu koja se nalazi na
samoj granici. Ulazak u Švicarsku i kupovanje
godišnje vinjete za autoceste olakšava nas za 40 CHF. Vožnja kroz Genevu,
koja nam trenutno nije odredište, uz Ženevsko jezero vodi nas do našeg dnevnog
cilja – Muzeja informatike “Bolo” smještenog u sklopu sveučilišnog
centra u Lausanne.
Kroz Muzej “Bolo” proveo nas je
vlasnik zbirke i muzeja Yves Bolognini, koji osim pravog muzejskog ugođaja,
uživa kako potporu grada Lausanne, tako i privatnog sektora. Do kraja godine,
Yves nas upoznaje, Muzej “Bolo” seli se u veći prostor, a ono što se
tamo nalazi zaista je vrijedno gledanja. Kroz prostor Muzeja dominira i tzv.
BioWall, a neki naš ushit kako je riječki Peek&Poke veći, ubrzo zamjenjuje
osjećaj pokornosti kad Yves pokazuje skladište s eksponatima koji fizički ne
stanu u prostor njihovog muzeja.
“Muzej Bolo” član je asocijacije švicarskih muzeja i prepoznat
kao originalni projekt također nekolicine entuzijasta od strane grada Lausanne
i švicarske države. Ah da, sa sjetom ću ja, pogleda uperenog k nebu…
Drugi razlog zbog kojeg nas je put
doveo u Švicarsku tj. Genevu je naravno CERN. Da li još vrijedi ona vidi Napulj
i Muori (Umri) (Muori je mjesto pored Napulja i nema nikakve veze sa smrću) ali
CERN se u nekom budućem itineraru svakako mora vidjeti. Nastao je sredinom pedesetih
godina prošlog stoljeća, između ostalog i da bi spriječio odljev mozgova u Ameriku. Postao je poznat po najskupljem
znanstvenom projektu na svijetu – Velikom sudaraču čestica (Large Hadron Collider).
Veliki prsten radijusa 27 kilometara proteže se kroz Švicarsku i Francusku, a u
samom CERN-u uposleno je preko 20.000 znanstvenika iz cijelog svijeta, tako i
naše gore listovi. Sustav dug 27 kilometara konstantno je ohlađen na 2K (- 271 stupanj C), a cijeli CERN troši energije koliko i pola Švicarske. Za posjet CERNu potrebno se
predbilježiti minimalno dva tjedna unaprijed, a naši znanstvenici Senka Đurić i
Darko Mektorović za nas su odvojili cijeli dan i pokazali nam tajne koje CERN krije. Dobro, malo je preteška riječ “tajne”, jer u CERN-u doslovno nije ništa zabranjeno. Iako smo nažalost
ostali uskraćeni za spuštanje na 100 metara i susret s LHC Atlas, omogućen nam
je pogled kontrolnoj sobi iz koje se upravlja ovom kolosalnom ljudskom
umotvorinom, brojnim tematskim izložbama, kao i nezaobilaznom ručku u sklopu
instituta. Obilazak tematske izložbe o nastanku CERNa ujedno, poslije skoro 5 sati označava i kraj
našeg posjeta ovom znanstvenom centru. Usput, znate li da je prvi www upravo prije 20 godina krenuo iz
CERN-a?
Kad se poklope zvijezde i zavlada
sinkronicitet, a sreća prati hrabre, za vrijeme boravka u Švicarskoj tj. uz
obale Ženevskog jezera odvijao se i najpoznatiji jazz festival na svijetu –
Montreux. Ali prije Montreuxa na kratko smo se zaustavili u još jednom gradu –
Nyonu. Gradić na dvadesetak kilometara udaljen od Ženeve krasi centralni trg i
dvorac s kojeg se pruža predivan pogled na Ženevsko jezero. Četrdesetak minuta
u Nyonu nažalost nije dostatno za sve što pruža ovaj gradić, koji u nogometnom
svijetu itekako puno znači. Krovna
europska nogometna organizacija UEFA stoluje u njemu. Jean Alessi je ovdje
našao svoj krov nad glavom, a nedostatak vremena i put za Montreux skratio je
posjet ovom zaista predivnom gradiću… nekako ipak pretihom.
A onda za razliku od Nyona –
Montreux. Grad s dvadesetak tisuća stanovnika, grad u kojem je zauvijek
zaklopio oči Vladimir Nabokov i grad u kojem stoluje najpoznatiji Jazz festival
na svijetu. Iako smo sasvim slučajno naišli za vrijeme trajanja festivala i svi
nekako s velikim očekivanjem, mada ne znam kakvim, svakako nismo očekivali kilometarsko probijanje
kroz gužvu u kojoj se razaznaju razni mirisi pečenog mesa ali i onaj slatkasti
miris zbog kojeg se kod nas “robija”, a tamo konzumira bez sankcija.
Što je Montreux Jazz festival? Ukratko rečeno, možda i pregrubo s obzirom da
nismo prisustvovali koncertima, dani pive i ribarske noći pa pomnoženo s 10.000.
Jutarnja Geneva, sa svojih pola
milijuna stanovnika, više odiše mirnim životom nego vibrom velegrada. Buka je
ovdje nepoznat pojam, i jedina je ona koju stvara šum poznatog
vodoskoka. Iz Geneve za Dnevnik HRT javlja se Mirjana Rakić. Prepoznatljiva
pozadina koja je s tako malo truda i ulaganja postala prepoznatljiva poput
Eiffelovog tornja. Mol vodi do same fontane koja izbacuje mlaz vode 140 metara
u zrak a izgrađena je daleke 1886. godine i svojevrsna je turistička meka za
slikanje. Uz obalu pored brojnih kafe barova i restorana, nalaze se mnoge uslužne djelatnosti, a ono što plijeni posebnu pažnju je i iznajmljivanje
bicikla i to za prvih 4 sata potpuno besplatno. O Ženevi bi se mogla napisati
cijela knjiga jer skoro sve važne svjetske organizacije imaju svoje
sjedište upravo tu. Da li ima smisla napomenuti da je Ženeva drugi grad po
veličini poslije Zuricha? Vjerojatno ima, ali ono o čemu nema smisla pisati su
cijene. Stoga ću ukratko: zamislimo da su nam primanja 5000! Da li bi nam bilo
skupo popiti kavu vani za 1,5? Pojesti pizzu za 30? Vjerojatno ne bi, ali ove
brojke valja pomnožiti s tečajem tako
nam omiljenog CHFa.
Prelazeći tako granice Francuske i
Švicarske kao na promenadi, umjesto u H.R. Gigerovom muzeju našli smo se u
malenom francuskom gradiću Annecyiju. Slučajno nabasavši na bespućima cyber
prostora, ovaj grad nas je privukao naslovom na službenim stranicama –
francuska Venecija. Otkriće ravno Kolumbovom stupanju na američko tlo. Annecy,
gradić sa svojih pedesetak tisuća, turističko je središte kakvom trebaju i
moraju težiti gradovi u Hrvatskoj. Poznati festival animiranog filma, u kojem
su sudjelovali i naši umjetnici, kao i kandidatura za Zimske olimpijske igre
2018. godine, Annecy su ucrtale u kartu važnih turističkih destinacija
jugoistočne Francuske. Svega tridesetak kilometara od Ženeve, ovaj gradić
smješten na umjetnom jezeru krasi prepoznatljiva utvrda/zatvor “Palais de l’Isle” iz 12. stoljeća na umjetnom kanalu
koji vodi iz obližnjeg umjetnog jezera. Strogi centar odista odiše srednjim vijekom. Srednjevjekovnu idilu “kvari” otprilike dvjestotinjak prepunih
restorana. Pažnju plijeni i slastičarna s 58 vrsta sladoleda. Izbor naravno pada na onaj s
najprirodnijim bojama – plavim. Napuštajući Annecy i opet ni sami ne znajući kada
i kako ulazimo u Švicarsku, na zadnje viđenje Ženeve, ovaj put noćne. Očekivanu
tihu Ženevu noću, zamijenila je buka i par tisuća ljudi koji su cupkali u ritmu
techna. “Lake Parade”, koji je
mirnu jutarnju Ženevu pretvorio u bučnu metropolu, prepunu mirisa. Zabranjenog!
FOTOGALERIJA (50 fotki)
Podijeli na društvenim mrežama