Prvi, vrijeme je pokazalo i posljednji put, brčkao sam se u bazenu na Školjiću,
ako me pamćenje ne vara, zimi 1971/72. godine. Netko iz dječačke ekipe na
Grpcima dao je prijedlog da se sljedeći dan kolektivno zaputimo na bazen, a
činjenica kako smo bili žestoko u hladnom dijelu godine samo je pružila zamisli
notu dodatne privlačnosti, iz moje perspektive i uzbudljive ekskluzivnosti.
Svaki dječji upitnik o kupanju u doba temeperatura oko nule odagnan je stavom –
pa zimski bazen i jest za to, za kupanje u doba niskih temperatura. To što je
na dogovoreni dan pao snijeg, možda ne prevelik, ali ipak dovoljan da zabijeli
Grpce, nije nas omelo u naumu. Ako bi to kojemu roditelju možda i palo na pamet,
onoga jutra kada je trebalo krenuti na bazen nije ga bilo kući, tada je već
odrađivao svoje u nekom od riječkih poduzeća. Bili su zimski praznici, mi sami
kući i − tko nas je mogao zaustaviti?
Jednom se bućnuti u bazen na Školjiću uistinu nije previše, ali se pokazalo
sasvim dovoljnim da ga se sjetim baš
ovih ožujskih dana, kada su na dnevnom redu glasovite sijerkovićevske „tri
marčane bure” u poslednji pozdrav zimi, a oko s riječke rive još uvijek zapinje
za snježne vrhove Učke. Otkuda bazen uopće u gradskom tkivu, kada se i kako u
njemu nastanio, te što mu bi da je u nekom trenutku potpuno zašutio, glumeći da
ga nema, i to toliko uspješno da se čini kao da ga nikada nije ni bilo?
Odgovor na prvi dio upitnika vuče za rukav u svježe poraće, u 1947. godinu
i odluku tadašnje „narodne vlasti” o uključivanju izgradnje modernoga gradskog zimskog
bazena u popis sportskih objekata predviđenih Petogodišnjim planom, čime je
uvažena tada rado isticana činjenica kako Rijeka prednjači u jugoslavenskim sportskim
krugovima upravo u plivanju. I, tragom te odluke, prema pitanju: ako je Rijeka
imala tako značajnu ulogu u državnom plivanju, štoviše njeni plivači bilježili
uspjehe na europskim i ostalim međudržavnim odmjeravanjima snaga, u uvjetima koji
ograničavaju da njeni talenti treniraju godišnje jedva četiri mjeseca, kakve li
se tek uspjehe moglo postići omogućujući riječkim plivačima trening tijekom
cijele godine? Uvjete za plivanje, naglasilo se službeno, valja ujedno stvoriti
školskoj i tvorničkoj omladini, što je put koji vodi prema otkrivanju talenata.
Ocijenjeno je da bazen također ima važnost u širenju gradske turističke ponude,
te pozitivno utječe na zdravstveno stanje stanovništva, što se tiče i onog
dijela ovdašnjeg, da se poslužimo onodobnim rječinkom, „radnog naroda” koji se zbog
posla nema priliku ljeti kupati u moru.
Da bi pripremni radovi krenuli što prije, dalo se dite materi, pa se početne
korake prepustilo Fiskulturnom društvu Primorje, pod čijom se kapom razvijao
gradski plivački sport. Sredinom kolovoza 1947. oformljen je deveteročlani
odbor kojemu je preuzeti brigu o predradnjama neophodnim za taj posao,
predvođen uglednim Riječaninom, dr. Zdravkom Kučićem. Jedan od prvih upitnika
suočavao je s dilemom − gdje izgraditi riječki zimski bazen?
Konzultirani stručnjaci ponudili su odgovor što je vodio put Delte, u
neposredno susjedstvo tadašnjega Gradskog kupališta, točnije iza njega (gleda
li se s mora), odnosno na lokaciju između zadnjega željezničkog kolosijeka i
ušća Rječine s jedne strane, te morske obale s druge strane. Ta je vizija
govorila o „malom fiskulturnom parku vodenih sportova” idealno smještenom uz
otvoreno plivalište kod Gradskog kupališta. S njom se u paketu planiralo
potpuno renoviranje i nadogradnju prostorija Veslačke sekcije Primorja, s
„udobnim spremištem za sve veslačke čamce”, a spominjala se i mogućnost
uređivanja igrališta za košarku i odbojku, kao dopunske aktivnosti vodenim
sportovima.
Prema projektnoj zamisli sušačkog arhitekta Zdenka Kolacija, građevina je
trebala imati betonsku konstrukciju s bazenom dugim 33 i širokim 18 metara, što
je velična adekvatna za odigravanje vaterpolskih utakmica. Vodu, a riječ je o
morskoj i slatkoj vodi, planiralo se grijati, za što se kanilo koristiti višak
pare iz lokalnih tvornica, primjerice Tvornice papira. Tribine u glavnoj
bazenskoj prostoriji trebale su primiti tisuću gledatelja. Južna stijena
objekta bila je najvećim dijelom ostakljena, da bi plivalište, pored
električnog osvjetljenja, bilo čim više osvijetljeno dnevnom svjetlošću.
Pišem prethodne rečenice koristeći formulacije „planiralo se”, „trebala
je”, „kanilo se” i slične da bih potaknuo čitateljski naslućaj kako je priča o
zimskom bazenu na Delti ostala samo na razini zamisli. Koraci koji su trebali
donijeti realizaciju zalutali su bespućima onodobne riječke zbiljnosti, što je
gradske prioritete rangirala prema nekom svom viđenju, ostavljajući poklonike
zimskih vodenih radosti na višegodišnjem čekanju. Nadareni plivači Primorja u
međuvremenu su se morali zadovoljiti korištenjem usluga gradskoga kupališta na
Školjiću, koje se privremeno našlo i pod njihovom upravom. „Kvaka” se nalazila
u 13-metarskom bazenu kupališta, koji možda veličinom nije bilo ono što se posve
željelo, ali je zimi ipak omogućavao kakve-takve treninge.
Bilo je to ono isto parno kupalište za koje je reklamni oglas u Novom listu
već prvih jesenskih dana 1945. podsjećao Riječane da mogu koristiti njegove usluge
čim se poratno stanje u gradu koliko-toliko normaliziralo, a ljetna sezona
posjećivanja plaža završila. Tada se ono još nazivalo Eneo, te nudilo građanima
korištenje kada i tuševa, bivajući otvorenim svaki dan od 8 do 19 sati,
nedjeljom od 7 do 14 sati. Cijena usluga je do 1946. iskazivana u lirama (korištenje
kada 40, tuševa 30 lira). Parno kupatilo radilo je nedeljom za muškarce,
ponedjeljkom za žene, a parnu kupku valjalo je platiti 60 lira. Godine 1947.
kupališnim uslugama dodani su pedikura, masaža i kvarcanje, a cijene su se
počele iskazivati u dinarima.
Primorje je upravljalo kupalištem do sredine 1952. godine, kada je, zbog klupske
nemogućnosti da pokrije novčane izdatke vezane uz rad takva objekta, kupalište
prešlo u ruke (te godine osnovane) Gradske ustanove Čistoća. Kupalište je u tom
trenutku bilo u poprilično lošem stanju, pokvarenih vodovodnih instalacija, dotrajalih
spremničkih podnica, te kabina, ležaljki i namještaja koji su također vapili za
popravljačkom majstorskom rukom. Isto je vrijedilo za kotlovničke uređaje.
Čistoća je odlučila investirati dva milijuna dinara, pa je ljeta te godine
postavila u kabine nove drvene podove, zrcala i male stolove, u novouređenu
dvoranu za odmaranje stiglo je 12 novih ležaljki, zamijenjena su i stakla na
polupanim prozorima dvorane. Što je posebno zapaženo, u cijelosti je uređena kupališna
čekaonica, te veći broj parnih kupki koje su se prethodno mogle koristiti samo
djelomično. Najavljeno je iznajmljivanje dijela prostora brijaču i pedikeru,
koji su dotad dolazili na Školjić povremeno. Kabine su se poslije svakog
posjetitelja čistile, prema potrebi i dezinficirale. Nova situacija donijela je
kupalištu i novi naziv − Rječina.
No, unatoč svom trudu kupališnog osoblja da objekt bude uredan i čist, skromne
dimenzije bazena nisu se dale proširiti, a stalni plivački treninzi onemogućavali
su građane u korištenju bazena. Da i
nije bio problem u sportašima, male dimenzije bazena nisu išle na ruku ostalim
građanima zbog potrebe za čestim mijenjanjem vode, iz higijenskih razloga, o
čemu je svoje (strogo) mišljenje imala sanitarna inspekcija.
Kako god bilo, zimski plivački bazen na Školjiću ostajao je trajna slaba
točka gradskog plivačkog sporta koja je vapila za razrješenjem. Posljedice su
ubrzo poprimile oblik višegodišnjega rezultatskog pada primorjaša (što će
kulminirati 1957., kada riječki vatrepolisti budu prvi put u povijesti pali u drugu
državnu ligu). Bazen dužine 13 metara – ironično su ga nazivali „kadom”, sve
unatoč tomu što se prava, manja, okrugla kada za zajedničko kupanje nalazila
pored njega, kao drugi dio kupališnih usluga objekta – nije bio prikladan ni običnim, rekreativno raspoloženim građanima,
pa su gradski oci odlučili riješiti riječki zimskobazenski upitnik novim
projektom. Ni taj se nije micao s dotadašnje, školjićke lokacije. Kako će
pokazati nastavak ove kolumne, efikasnost im u tomu neće postati novostečena
kvaliteta.
Podijeli na društvenim mrežama