Život na klik i daljinski

Ovo pitanje
često si postavljam i uvijek dolazim do zaključka da je za takvo neugodno stanje
 krivnja po mojoj subjektivnoj i
zapovjednoj odgovornosti gotovo stopostotna. Ako izuzmemo period rata, ne
pamtim niti jedan oblik nasilja koji je ušao u moj vlastiti život drugim putem
osim putem medija – dnevnog tiska, Interneta, radija, televizije. Nitko me ne
tjera da ih pratim (čitam, klikam,
slušam, gledam), ali ja to ipak činim, i to redovito. Alibi za opravdanje
takvog zločina nad samim sobom najčešće glasi: moram biti informiran. Da li doista moram i u kojoj mjeri?

Obzirom na
moje primarne interese, društveni status, stvarne životne potrebe i osnovno
životno zanimanje, mirne duše bih mogao provesti ostatak života u totalnoj
medijskoj izolaciji, prateći samo puku stručnu literaturu i čitajući književna
djela.  Štoviše, takav scenarij bio bi
apsolutno poželjan sa bilo kojeg aspekta: osobnog i društvenog. U prvom redu
smanjio bih osobni stres i povećao radnu produktivnost.  Sasvim dovoljno razloga za jednu totalnu
radikalnu informativnu blokadu kojom bih kvalitetu življenja podigao na puno
višu razinu od sadašnje, bez ikakve opasnosti za socijalnom izoliranošću koja
bi me učinila pasivnim na ljudsku nepravdu.  

Ali iako
sam toga svjestan opet me neki vrag tjera da svaki dan započnem sa jutarnjim
vijestima i završim sa zadnjim večernjim dnevnikom. Između toga obavezno idu dnevni
informativni obroci sa Interneta bez koji se osjećam totalno NEINFORMIRAN, da
bih na kraju dana svu korist od takvih informacija mogao svesti na deprimirajući
zaključak kako je ovaj cijeli svijet u totalnom rasulu – nasilan i nehuman.

A što ja
imam s tim CIJELIM svijetom, kad meni pripada samo pravo na komadić vlastitog –  u kojemu, gle čuda, vlada manje-više potpuni
MIR, i samo VIŠAK vanjskih informacija unosi u njega sav taj svjetski nered na
kojega ionako ne mogu utjecati.

Krađe,
razbojstva, korupcije, terorizam, nesreće… Ima li smisla pratiti uživo karmu
svih sedam milijardi ljudi na svijetu, dok se moja primarna ljudska dužnost ne
proteže dalje od vlastitih mogućnosti koje rijetko sežu izvan kruga vlastite
obitelji, prijatelja, rodbine, susjeda i bliskih sugrađana – okruženja s
pretežito MIRNIM ozračjem?

Prihvaćam
doduše razumnim poslušati svaku novu informaciju o, recimo, napadu na zemlje
bogate naftom, jer takve mirovne demokratske agresije podržava i naša država pa
je red da budemo u toku zbivanja. Ali kako se na primjer osloboditi vijesti
koje bi po pravilima nekog zdravog razuma trebalo ograničiti kilometražom glede
mjesta događaja, jer stvarno ne vidim nikakvog smisla da nas se njima
bombardira.  

Jučer je,
kaže radio, u pucnjavi iz vatrenog oružja teško ranjeno nekoliko ljudi koji su
se vraćali sa seoske svadbe, negdje u
sjevernoj Turskoj.  A troje ljudi je
poginulo u mafijaškom obračunu narko-bandi u
predgrađu Bogote. I to se zove informativni program (kao da nam nije dosta
domaćih bandita).

Neka idu
dođavola miš i daljinski!!!